Idi tamo gde te srce vuče i gde će želja da te vodi: ove nedelje Putevima Sokola

Izlazim sa svojom sitnom dečicom iz zgrade u kojoj živimo, nosim kantice, lopatice, fudbalsku loptu, rekete za badminton, guram bicikl, trotinet, vrag će ga znati šta još – a, da – u kesi voćkice i razmućen nes u tegli od kiselih krastavaca. Prelazimo ulicu i ulazimo u Zemunski park; u njegovom središnjem delu, negde oko peščanika i tobogana, već nas čekaju naši veliki i mali prijatelji, slično opremljeni… Ovo je realna scena iz mog života od pre nekih 20ak godina; tada sam Zemunski park nazivala svojom dnevnom, po potrebi i gostinskom sobom. Jedino što nikad nije poslužila i kao spavaća, premda je jednom prilikom moj mlađi sin došao kući, uzeo jastuk i prekrivač i krenuo nazad u park, a cela je akcija bila praćena rečima: “Pa, rekla si da ako baš toliko želim da ostanem u parku izaberem klupu na kojoj ću spavati, ali pre toga da donesem jastuk i nešto čime ću da se pokrijem”. Matijina posla, a ja se ovoga setih iz jednog potpuno novog razloga. Dakle, tih godina sam “polje svog delovanja, opuštanja i bivstvovanja” proširila na Zemunski park, a sada… Sada me je moj bicikl, moj verni KTM Konstantin Veličanstveni, odveo mnogo dalje. Deca su porasla, pronašla mnogo drugih zanimacija, moje su se ljubavi i interesovanja premestile na neko za mene još neistraženo polje, a sa prijateljima se družim i nove aktivnosti negujem u nešto udaljenijem i mnogo većem ”parku”. Ljubav ne zna za granice, ali se bez obzira na to počesto uhvatimo da smo se okružili nevidljivim ogradama i kapijom sa bravicom bez ključa. Zato najpre misaono, a zatim i konkretnim činjenjima valja te granice sve više odgurivati. “Mrzi me”, “Ma, ko će sad to…” i mnogo drugih besmislenih izgovora, a lenjost te sve više obuzima i postepeno ti sve bude teško, i polako truliš… I onda te nema.

Pozdrav Sokolskim planinama. Foto: Nenad Premović

E, baš će da me ima, i baš ću i opet da idem u Bastav, na mtb maraton “Putevima Sokola”, i baš mi ništa nije teško! I neka je Veliki vis, onaj veći od dva maratonska kruga, dužine 50 km i visinskih metara skoro 1700 – to je za mene izazov više! I napraviću od ovog dela Zapadne Srbije novu dnevnu sobu za sebe, tu ću se razbaškariti kad pozavršavam sve posliće, prekrstiću noge i prebaciti ih preko stola. “A, gde da se osećam dobro i prijatno i gde da stavim noge na sto ako ne u svojoj kući?” Opet moj sin i njegove mudrolije. Pa, i u pravu je, dom je tamo gde se osećaš “kao u svojoj kući”.

Okupljanje pred početak maratona u Bastavu
Okupljanje pred početak maratona u Bastavu
Priprema za polazak u vožnju
Moj KTM i startni broj

I, evo me u Bastavu u lepo i toplo nedeljno jutro. Selo pripada opštini Osečina i Kolubarskom okrugu, na nekih je 345 metara nadmorske visine, podno Sokolskih planina. U današnjem danu, 27. maja 2018. godine, ono “pripada” i nama, mtb zaljubljenicima, i dodatno je živnulo našim dolaskom. Ima nas oko 230 i okupili smo se ovde i došli iz svih krajeva Srbije i Bosne, da učestvujemo u III Mtb maratonu “Putevi sokola”. Nakon neophodnih priprema pred start vožnje i obaveznog fotografisanja “dala sam svima pijuna fore”, šahovskim žargonom rečeno, te sam se među poslednjima i ja otisnula putevima sokolova.

Odlično obeležena staza

Pauza u šumi i prva okrepna stanica

Moja mašta može svašta, za dva dana će i Pun Mesec, a ja – rak pod uticajem Meseca – u ovom sam danu i posebno inspirisana. I, lepo ja zamišljam kako sam u nekom od prethodnih vekova: lako sam “zakoračila” u vreme vitezova a iznad glava nam klikće sivi soko, simbol nepobedivosti i nesputane slobode. Zanesem se ja tako i ne primećujem kako sam pregazila važne kilometre uspona, a već sam stigla i do prve okrepne stanice. Kratka pauza za sokić i čokoladicu, pa idemo dalje. Da ne bi sve bilo toliko čarobno kako to ja želim pobrinula se grupa biciklista koja je zašla među nas fine rekreativce i u maniru divljaka (baš im je manir) protutnjala pored nas sve nestrpljivo uzvikujući a bogami neke devojke i poobaravši sa bicikala. Kako došli, tako i o’šli, te smo mogli na miru da nastavimo vožnju na naš način, maksimalno uživajući u predelima kojima jezdimo.

Nema smisla proći pored trešnje a da se malo i ne proba

Ovde nas je sačekao predsednik Turističke organizacije Podgorina
Ovde nas je sačekao predsednik Turističke organizacije Podgorina

“Polje” šumskih jagodica

Prolazimo kroz jedno seoce, a puteljak im “okićen” trešnjama u punoj zrelosti. S brdašca malo ispred mene dovikuje mi Dušan koji me prošle godine od pada šećera spasio “Plemić” suvim šljivama, a sada me obradovao lepim trešnjicama. Pored mene voze moji prijatelji iz Čačka, Kraljeva, Beograda, Ljubovije, Inđije, Lajkovca, Šida, i svi smo u odličnom raspoloženju, ushićeni lepotom planinskih vrhova koji nas okružuju. Naizmenično se krećemo šumskim stazama i grebenskim makadamskim puteljcima. Ni u jednom trenutku nemamo dilemu gde skrenuti, da li je oštro odvajanje s desna naš pravac kretanja, ili možda spust s leva.. Ni jedno pitanje nije ostalo bez pouzdanog odgovora jer su na svako malo bili prisutni obeleživači staze – crvene drvene strelice ili šarene trake zadenute u žbunje pored puta, koje su posle organizatori poskidali. Velika je vrućina i prija povremeno zaći među krošnje četinara na nešto većim visinama. Ima i poprilično vlage, ali smo tokom celog dana izvanredno dobro snabdeveni vodom i sokovima, a na jednom smo mestu naišli i na izvor, tako da smo zaista bili privilegovani po tom pitanju. Priznajem da šumske jagodice nisam odmah primetila, već tek kad mi je prišao Miša rečima: “Ti si jedina žena među nama na ovom velikom maratonskom krugu i zaslužuješ da ti naberemo jagodice” – a na dlanu mu crvene mirišljave bobice… Mmmm… Volim…

Na Rožnju, najvišem vrhu Sokolskih planina
Na Rožnju, najvišem vrhu Sokolskih planina

Zajednička fotka sa domaćinima koji su nas čekali na Rožnju

Povremeno se neka grupica i povalja po livadi, ispod drveta. Goran je na jednom mestu pre izlaska na vrh Rožanj i pošteno odspavao; bolje i to nego da se nervira što ja stalno zastajkujem, fotografišem, duboko uzdišem i ponavljam: “Kako je ovo dobro, kako je ovo dobro”… Odavno je odustao od pokušaja da mi objasni da to može na razne načine da se shvati… Pa, šta se kome sviđa to će i da čuje i vidi, a šta ja imam s tim… I, eto nas na najvišem vrhu Sokolskih planina, Rožnju na 975 mnv. I ovde nas čeka ekipa iz redova domaćina koja nas nudi okrepom. Tu mi jedna devojka reče: “Vi ste druga od žena na današnjoj trci”. Malo sam se zbunila, a onda sam shvatila: Ispred nas je prošla grupa mtb takmičara među kojima je bila i jedna žena. Ipak, rekoh, ja nisam takmičar, tako da sam i pored svog mog zastajkivanja, fotkanja, druženja, uzdisanja, prva od žena-rekreativaca prošla ovom zahtevnom stazom a isto tako prva i došla na cilj, u Bastav. Pročitaće ovo Goran, kad-tad.

A, kad smo već kod Njega: nakon popodnevne dremke sustigao me na jednom nezgodnom “tunel-spustu”, vrlo dinamičnom, blatnjavom, klizavom, a granje udara po glavi i odozdo po nogama sa svih strana. Tu sam u jednom trenutku zastala, sklonila se u stranu i fotkala one koji prolaze, pa je tako i Goran naišao u ludom spustu. Stigla sam ga na usponu, jer, kao što je jednom prilikom u nekom čudnom raspoloženju rekao: “Ti bolje voziš uzbrdo od mene”, pa sam imala potrebu da to i dokažem. Nakon toga kreću fenomenalni kilometri idealnog makadamskog spusta, pa zatim opet uspon, još malo pa smo i na cilju, ali naiđosmo na grupu rezigniranih momaka. Koliko znam zaustavio ih je neki tehnički problem, ali od mene tu nije bilo vajde, te ja nastavih vožnju a Goran ostade da popravi bicikl.

Pomoć na putu
Pomoć na putu
Prolazak kroz gvozdenu kapiju i ulazak u okućnicu Tešmana Soldatovića
Prolazak kroz gvozdenu kapiju i ulazak u okućnicu Tešmana Soldatovića

Dođoh tako do gvozdene kapije, širom otvorene za dobrodošlicu. Nigde ključa. I ne treba. Prođoh kroz te impresivne dveri, pa kroz lepo travnato dvorište, pored stoletne lipe i okućnice Tešmana Soldatovića, čuvenog bastavskog trgovca iz doba Miloša Obrenovića. Obradovah se jer tu sam letos bila kada je u sklopu nadaleko poznatog Sajma šljiva u Osečini orgnizovana tribina na temu cikloturizma, i zapamtila šta je sve Nenad Ikonić, organizator tribine, a zajedno s Mirkom Milovanovićem iz Bastava i organizator ovog mtb maratona, ispričao o Tešmanovom konaku, zaštićenom kulturnom dobru. Još malo spusta makadamom, i evo me na cilju.

Tešmanov konak - Bastav
Tešmanov konak – Bastav
I – to je to za danas! Cilj maratona! Uživancija nemerljiva!
Fotografija sa organizatorima Mtb maratona "Putevi sokola": Nenad Ikonić i Mirko Milovanović
Fotografija sa organizatorima Mtb maratona “Putevi sokola”: Nenad Ikonić i Mirko Milovanović

Velika je ova moja dnevna soba, a veliki su i ljudi s kojima je povremeno delim. Uživala sam u još jednom lepom planinskom danu i odlično organizovanoj mtb manifestaciji koja polako prerasta u tradiciju. Za kraj smo nazdravili u maniru pravih ljubitelja prirode i biciklizma, uz želje da ovaj maraton preraste u priznatu međunarodnu brdsko-planinsku trku, ali i da uvek ostane i mesto gde ćemo se okupiti i negovati naše sportske ljubavi i najplemenitija ljudska osećanja. Soko je i opet pokazao svoju najlepšu stranu.

Zvoncajte

One Comment

  1. Nemanja says:

    Moja mama!

Comments are closed.