Kamena rijeka na Bjelasici, planini iz snova

Juče smo se po dolasku u Berane osvežili u hladnom Limu, zatim uz čašu-dve Nikšićkog svetlog, a kada smo konačno stigli do smeštaja krevet nas je prigrlio kao najrođenije. Ni Goran ni ja se nismo pomerili najmanje dva sata; velika vrućina i napor od vožnji četiri uzastopna dana došli su na naplatu. U večernjim satima proslavljali smo Snežin rođendan i prepričavali raznorazne doživljaje s planine, koji povremeno zvuče kao lovačke priče; ranjenici su previjali rane – posledice padova na kamenjaru, i opisivali te trenutke nesmotrenosti. Baš glup pad – tako svi kažemo nakon što se nespretno prizemljimo, ali, ako ćemo iskreno, kakav bi to pametan pad mogao da bude?

Jutros smo krenuli u peti Čiker-MTB maratonski dan; četvrtak je, 30.6.2022. godine, i radujemo se susretu s Bjelasicom. Biće to predivna, zelena vožnja, jer je ova planina poznata po svojim šumama, livadama i pašnjacima; Bjelasica je vulkanskog porekla i ovde se, za razliku od drugih planina u okruženju, vode zadržavaju na površini i slivaju u mnogobrojne reke i potoke. Toliko je lepote na jednom mestu da nije ni čudo što je opisuju i ovim rečima: Bog je stvorio svet za šest dana, a Bjelasicu je ukrašavao još petnaest!

Na jutarnjem brifingu od organizatora smo čuli da pre desetak dana nisu mogli džipom da prođu celu planiranu deonicu jer je na Bjelasici bilo zaostalih snežnih nanosa. Ako se sneg zadržao barem još malo, biće to prava atrakcija!

Crkvica od sige u Lubnicama

Pauza pored rečice Suvodo u Kurikućama (Berane)
Pauza pored rečice Suvodo u Kurikućama (Berane)
Izvor čiste planinske reke u Kurikućama (na oko 1200 m n.v.)

Po izlasku iz Berana vozimo kroz Lubnice, kratko pauziramo pored crkvice od sige, pa nastavljamo prema selu zanimljivog imena – Kurikuće (kažu da ime potiče iz ranog nemanjićkog, a možda i ranijeg perioda). Kroz ovo planinsko selo, na oko 1200 m nadmorske visine, protiče reka Suvodo; okružena je razlistalim drvećem i konačno imamo malo hladovine. Dvojica seljana koji su se tu zatekli nam rekoše da voda iz reke nije za piće (zašto – nismo pitali, da ne budemo dosadni) i da u blizini ima izvor sa kojeg slobodno možemo da pijemo. Uskoro smo pored puta videli i oznaku našeg drugara Kuše koja nas je odvela pravo na izvor.

Predah u hladovini uz izvor

Nakon kratke pauze nastavljamo vožnju. Sve vreme je makadam, ima i dosta krupnog kamena, povremeno se baš teško preko njega prelazi jer je neprekidan uspon. Oko nas su livade prošarane raznobojnim cvećem i Vlada je nekoliko puta zastao da ih fotka, a mirisne, šarene fotografije pune ljubavi slao je svojoj dragoj za njen rođendan. 

Vozimo u grupicama, kako ko koga stigne i koliko je ko spreman za vožnju ili pauziranje. Na sve smo većoj visini, sad i vetar duva i tamni se oblaci gomilaju. Stižemo do auto-kampa i odmorišta s katunima gde nas čeka užina. Tu su neki od drugara i malo prilegli, a Sneža, Nataša i ja smo se opustile u ležaljkama. Da nas nisu poterali grmljavina i prve kapi kiše, verovatno bi i nas tri zadremale.

Prolazimo pored mnogobrojnih katuna i sigurno će nam neki od njih pružiti odično utočište ako nas u planini zatekne nevreme. Drugari mi dobacuju: Ćuti, jezik pregizla, neće biti nikakvo nevreme, završićemo vožnju pre kiše!

Bjelasica

Uspon je sve intenzivniji, sad su tu i izazovne serpentine, ima i hrpica ugaženog, stvrdnutog snega, te na nekim mestima bicikle guramo. Penjemo se grebenom Bjelasice a u daljini se gledamo sa Zekovom Glavom, vrhom na 2117 m n.v. Tu negde, na prevoju Trešnjevik, gde puca pogled na velelepne Komove, sustigao nas je kamion koji je u zaletu i punog gasa protutnjao pored nas. Dok smo čekali da se raziđe kamena prašina koju je za sobom ostavio nismo dangubili, već smo zalegli u travu a zatim i seriju fotografija napravili. Ipak, jasno je da fotografija svu tu krasotu ne može da dočara, te upijamo boje i mirise s nadom da će se dugo u nama zadržati. Dolazimo do izvora, umivamo se, pijemo ledenu vodu.

Kamena rijeka podno vrha Troglava na Bjelasici
Kamena rijeka podno vrha Troglava na Bjelasici
Kamena rijeka na Bjelasici

Sledi nam adrenalinski makadamski spust, zatim nezgodan uspon, ali prizor koji smo zatekli podno vrha Troglava bio je kao sa brošura turističkih organizacija: iz pravca Troglava teče „kamena rijeka“, sipar dug nekoliko stotina metara, pri dnu krupan, nezgrapan, oštrih ivica; moguće da je na vrhu sitan, rastresit, peskovit, ali vrh nije dostupan pogledu jer rijeka vijuga i zaklanja se iza prevoja, razdvaja dva zelena bedema i naglo zamiče u krivinu desno. Najpre sam zastala, iskreno fascinirana prizorom, razmišljajući  koja li je to sila učinila, da li je to kamen pucao pod dejstvom jakih mrazeva nakon snegova i kiša, ili se ispod svega ovoga nekada nalazila prava reka a sada je ovaj kamen pritiska i drži u mračnom tajnovitom podzemlju… Zatim sam sela na obližnju stenu i odlučila da sam baš sada jako gladna i da prosto moram da zastanem i nešto prezalogajim.. Iskreno sam uživala u kamenu koji, sigurna sam, ima dušu.

Kod narednog uređenog izvora Vlada mi je rekao da je u blizini i izvor Biogradske reke, koja se uliva u najveće jezero na Bjelasici – Biogradsko. Za ovo jezero vezana je i legenda koja kaže da je u davna vremena na mestu gde je sada jezero bila velika površina pod žitom, i guvno, odnosno mesto gde se žito vrše. Oko podele žita posvađala su se dva brata i premda je majka pokušavala da ih pomiri, u tome nije uspela, već su braća ubila jedno drugog. Majka je rečima Dabogda se ovde sinje more otvorilo proklela taj prostor zasejan žitom, nakon čega je, prema toj legendi, na tom mestu nastalo Biogradsko jezero. Kažu da se i danas, kada se voda na sredini jezera u letnjem periodu povuče, može videti guvno. Ko zna…

I, šta nam je više trebalo?! Kakav dan! I težak, zahtevan, vreo, sa prostranim i teškim sivocrnim oblakom koji se nad nama nadvio, sa potmulom grmljavinom koja nas je pratila. Ali, to je samo deo tkanja, a priroda je savršen tkač! Uživali smo i na dalje, susreli se s rasnim konjima, psima i njihovim gazdama, spustili se pored ski-centra sve do Kolašina. Po ulasku u grad osvrnula sam se da izdaleka pogledam obrise Bjelasice, ali se planina sakrila iza neprovidne vodene zavese. Definitivno i zasluženo, ovaj će dan ući u legendu Čiker-maratona! Poput kamene reke i mi smo se sada zaustavili; videćemo šta nam donosi novi dan. Sutra nas čeka Sinja(je)vina. Možda znate o čemu pričam. 

Zvoncajte