Divljina, pa to ti je! Nakon pitome rečice Grze pored koje smo se okupili i pripremili za još jednu mtb freebiking vožnju, nakon zajedničkog fotografisanja, a bilo nas je otprilike četrdesetak, nakon početnih asfaltnih kilometara – potpuno nenadano opkolilo nas je raskošno olistalo granje, raspojasana visoka trava, razuzdano žbunje. Pa, i da kažem: ovonedeljnu mtb avanturu, 20. maja 2018., osmislio je Kraljevčanin Veselin Kuševija – Kuša, koji nas je poveo planinskim vencem Južnog Kučaja.
Idemo u popriličnu divljinu, skoro pa netaknutu prirodu, i nismo sigurni šta nas čeka. Biće ovo neka vrsta istraživačkog freebikinga, ali, nadamo se, bez neprijatnih iznenađenja. Jeste ovde stanište balkanskog risa, prelepe divlje mačke, i verovatno je pre njoj ovde mesto nego nama, ali, evo, obećavamo, tiho ćemo proći, mnogo se ne zaustavljati i ne osvrtati, sve iz poštovanja prema lepoti od Boga datoj i za koju ni malo nismo zaslužni. Zato taj sklad nećemo ni da kvarimo. Događaj od pre nekoliko dana kada je dvojicu prijatelja koji su vozili bicikle u planinama američke države Vašington napala puma, jednog od njih usmrtila a drugog povredila, samo je potvrda ovom razmišljanju. Ko gde i kome pripada, kako se “sporazumeti” i kako sačuvati? Pitanja su brojna, odgovore teško da ćemo dobiti.
![Sreća, sreća, radost: Na vrelom danu naišli na izvor. Odmah se stvorio red](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0057.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Vratimo se na trek. Trek je unapred dogovorena putanja kojom ćemo se kretati. To ne znači da je ta putanja “sveto pismo” i da ne možemo malo i da skrenemo (neko malo više) i nešto modifikujemo, ali važno je da nema lutanja i da je sve s dogovorom. Tome trekovi i služe. Na ovom našem današnjem našlo se mnogo šumskih zemljanih puteva, dosta neprijatnih kolotraga, a blata i baruština manje nego sam očekivala. Prethodnih je dana palo poprilično kiše i nije realno da je u takvim okolnostima podloga suva. Više od tih bara obavija nas miris majskog bilja, te se setih jedne naše vožnje livadama okolo Rtnja – nešto mirisnije nisam u životu doživela! Vožnja je spora, sve vreme se penjemo, velika je vlaga i omorina kao pred kišu. Pravimo podužu pauzu u šumarku ne bi li se svi skupili. Tu je Kuša odlučio da malo više zađemo u šumu, da okusimo zov divljine i bespuća. Iskreno, meni su to uvek trenuci posebnog nadahnuća i baš im se veselim.
![Nas četiri u divljini kučajske šume](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/20180521_075701.jpg?resize=580%2C1024&ssl=1)
![Malo egzibicije](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0097.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/33073120_1711142962272883_2070830894221885440_o.jpg?resize=1000%2C563&ssl=1)
Moji prijatelji, prekaljeni freebikeri i osvedočeni avanturisti, i opet su dobili priliku za još jedan vanredan skok adrenalina i odličnu zabavu. Ničeg tu nije bilo opasnog, sve je i te kako bilo izvodljivo uz malo spretnosti i odličnog navođenja onih koji su se već spustili nih strmu padinu i izašli na drugu stranu šumskog brežuljka. Gde je šuma tu je i poleglo drvo, pa smo po koje preskočili ili se provlačili. Po izlasku na čistinu usledio je još jedan kraći uspon, a potom spust do sela Sisevac. Već sam naziv sela je vrlo neobičan, a povezuje se s obližnjim manastirom Sv. Sisoja. Inače, selo se prvi put pominje krajem XIV veka kada Carica Milica u jednoj povelji govori o svešteniku Sisoju, kojem je dat tadašnji Parakinov brod, nazvan po čoveku imenom Parakin koji je čamcem prevozio ljude po Crnici. Kasnije je Parakinov brod ime promenio u Paraćin.
![Na putu za Sisevac, u dubini južnokučajske šume](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0132.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Sisevac - zanimljivo seoce, "biser" južnokučajskog planinskog turizma](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0140-1.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Lepo je u Sisevcu, odličan nam je restoran s bazenom na raspolaganju, ali počela je i sitna kiša i odlučujemo se za nastavak vožnje, ali i skraćenje treka. Kilometri koji su usledili su bili prelepi, staza zanimljivo-crvena-zemljana, ali se kiša pojačavala i malo nam ipak zaklonila vidike. Taman i da kažem da na današnjoj vožnji nije bilo mnogo otvorenih vidika, što mi je malo i nedostajalo. Volim kad pogled “puca” na sve strane, nekako mi srce poraste, spremno je na još više ljubavi i uživanja. U nazovi skučenom prostoru puteljaka “ograničenih” šumskim raslinjem – kao i da se sama smanjim. “Za moje mentalno zdravlje ništa mi nije teško” – rekla bi svojevremeno moja tetka, pa bi iz vile na Voždovcu od nekih 500 kvadrata otišla da prošeta na drugi kraj grada, da se malo raširi i svoju dušu oslobodi stega.
![Donje jezero na Grzi](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0155.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Šumska staza koja vodi na vrelo Grze](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0158.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Pećina iznad vrela Grze](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0177-1.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/33020860_1276916102440613_4238879923671924736_n.jpg?resize=960%2C720&ssl=1)
![Gornje jezero na Grzi pod kišnim kapima](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/05/IMG_0185.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Stižemo i do raskrnice gde silazimo sada već sa makadamskog puteljka i odlučujemo se za asfaltni spust sve do Grze i njenih jezera. Na mostu zastajemo za obavezno fotkanje a zatim skrećemo levo, prema izvoru reke. Ovde sam već bila, ali tada je vreme bilo predivno – suvo i sunčano. Ipak ću i opet do izvora jer takav se spektakl što priroda priređuje ne propušta. Polako vozimo i postepeno se penjemo dok nam s leve strane promiču nestvarne tirkizne, plave i zelene boje jezera koje Grza tvori – Donjeg i Gornjeg. Stižemo i do samog izvora: sve je divlje, a opet prožeto nekom pitominom. Hladna voda izranja iz kamena, iz pećine, spušta se kaskadno i oplemenjuje šumu. Kiša se pojačava i opominje. Vreme je za povratak. Još nekih 4-5 kilometara pedalanja kroz vikend-naselje i vraćamo se u divljinu naše stvarnosti. Činimo to bombastično, bučno, okupirali smo parking ispred hotela “Koliba”, ne damo da nas zaborave.
Ovo je ekipa šumskih ljudi koja za sobom ostavlja samo dobre vibracije.