U kolibi “Breza” na Kamenoj Gori usnuli smo najlepše snove i peti Čiker MTB dan pretvorili u dan za nezaborav: na putu za Đurđevića Taru i Žabljak

Nekad ni sama nisam sigurna da li treba više pažnje da pridajem Nevoljama i Problemima ili je sasvim dovoljno to što se uhvatim “u koštac” s tim lošim devojčicama i dečacima i uspem nekako da ih “dovedem u red” ili barem svedem na razumnu meru… Da li pomaže nerviranje, očajavanje, osećaj beznađa, malodušnost? Mislim da znam odgovor, jer ja ipak biram nešto drugo. A, izabrala sam i da se družim s istim takvima. S najboljima. Naravno da smo najbolji, a za očekivati je i da nas mnogi zbog toga ne vole. Umesto da rade na sebi, da se osnažuju, da su konkurencija sebi samima, bode im oči to “najbolji” a pošto sebe ne vide u tom društvu onda se vide – gde? Pa, baš me i to briga gde se takvi vide. Čak je i ljudski imati komplekse, a ljudski je i probati ih lečiti na drugima. Ali – tamo negde na tamo nekome. Za komplekse i strahove ima gde se ide. Mi za naše biramo šumu i planinu, jezero i reku. Nekad tu bude i višak vode, kao “u slučaju” zvanom Čiker maraton 2018, kada su nas kišurina i vodurina danima opkoljavali sa svih strana. Čitah ponešto o paganskom običaju da se u sušnom periodu prizivalo praiskonsko božanstvo Dažbog – bog Sunca, ognja i kiše, koje je davalo život Zemlji i stvaralo najvažnije uslove za život. Ali, šta se radi kada kiše ima previše? Da li je treba”vraćati” kao što je to činila moja pok. prababa Joka sve stojeći pored otvorenog prozora: zagledana u teške crne oblake ona maše rukama i viče: “Sveti Đurđe, vraćaj nazad vreme”! Pa, ako je mogla baba Joka možemo i mi – makar da probamo. Naše “oruđe” su osmesi, mnogo iskrenih i zadovoljnih osmeha i zdravih emocija; mi se borimo snagom svolje volje i po nekom flašom piva. A, ako ne uspe – pa, pojačaćemo, ali odustati nećemo!

Guvništa - Kamena Gora
Peti Čiker maratonski dan započinjemo pesmom i šalom

I, eto nas u petom Čiker-mtb danu, na Vidovdan, 28.6.2018. Jutro na Kamenoj Gori je prohladno, prilično mokro, blatnjavo, tmurno. Dosadna sitna kiša gnjavi li gnjavi, ali se svejedno negde u daljini vidi tračak nade: nebo prošarano crvenilom nagoveštava promenu vremena, ovaj put u našu korist. Pripremamo se za rastanak sa Srbijom, a po ulasku u Crnu Goru za pedalanje do Đurđevića Tare i Žabljaka – kao krajnje destinacije za današnji dan. Imamo pune noge posla, dug će to dan biti, pogotovo posle jučerašnjeg od kojeg se u mislima nije baš tako lako odvojiti i koji će ostati upamćen kao pravi avanturistički, to bez daljnjeg.

Pripremamo se za polazak i čekamo Golubov redovan jutarnji brifing. Iz guste sumaglice koja obavija rasne četinare pojavljuje se Zlajina figura; u obe ruke mu boce s vodom, verovatno je bio na nekom od mnogobrojnih izvora kojima Kamena Gora obiluje, ali ono što mi je privuklo pažnju je njegov zadovoljan smeh i jakna za kišu koja je na njemu “kipila” i na kojoj su visile etikete. “E-heeeej, matorka moja” – tako to Zlaja Bosanac meni tepa, “izvini što sam morao da obučem tvoj rođendanski poklon, ali za sebe jaknu nisam poneo, pa sam se setio ove što sam tebi namenio. Valjda će do tvog rođendana kiša stati pa da ti uručim poklon, s etiketom, naravno”! I, tako sam ja na vidovdansko jutro prvi put videla svoj rođendanski poklon, i to kako hoda.

Ovako smo se nas tri družile u brvnari “Breza” u kojoj smo prenoćili

Inače, zaseok Guvništa u kojem smo noćili je načičkan starim kućicama od drveta, a nas tri, Sneža, Nataša i ja, smo bile smeštene u jednoj takvoj brvnari, nazvanoj Breza: unutrašnji zidovi su joj bili obloženi lakovanim brezinim trupcima što joj je davalo na atraktivnosti. Hajd’ još dok smo svi na okupu i da se fotkamo, jer znam da će nam sve te uspomene kasnije biti veoma drage.

Prema prirodnoj granici Srbija-Crna Gora, negde iznad zaseoka Guvnište na Kamenoj Gori
Čikerovci idu prema prirodnoj granici Srbija-Crna Gora, negde iznad zaseoka Guvnište na Kamenoj Gori

Konačno i krenuli. Idemo lagano uzbrdo, dolazimo do raskrsnice koju ću zapamtiti po jučerašnjoj nadrealnoj slici gde nas u sred kijameta nakon celodnevnog izlaganja izuzetno lošim vremenskim prilikama čeka Vladan s kišobranom u ruci i preusmerava dalje prema smeštaju. Sada Vladan nije ovde, ali je na levom kraku raskrnice velikim crvenim slovima ispisano: granica. I ovaj detalj neću nikad zaboraviti. Sledi malo jači blatnjavi uspon, napuštamo Guvništa i izlazimo na zaravan gde nas čeka srpska pogranična policija. Dajemo lična dokumenta radi rutinske kontrole, a momci su vrlo druželjubivi i ne prave nikakvo pitanje oko fotkanja na “državnoj granici” – možda zato što je ista bila na livadi između velikog listopadnog drveta s desne strane i stuba ulične rasvete s leve. Mi smo samo trebali loptu da ubacimo između te dve stative, tj da prođemo, pozdravimo se u super-raspoloženju jer ovako se samo sa Čikerom prelazi “na onu stranu”, i nastavimo dalje sve većom uzbrdicom.

 

Pauza da se “okrpi” guma
Čarape kao kolateralna šteta

Dolazimo do dela šumskog puta s krupnim baš krupnim kamenjem i verovatno nam je tu postalo jasno otkud ovoj stenovitoj planini ovakvo ime: mnogo šume na kamenu i eto imena Kamena Gora. Dalje sve više zalazimo u bujno raslinje, kišica i dalje rominja, ali je podnošljivo. Oko nas je ogromno šumsko prostranstvo koje povremeno primat daje livadama i pašnjacima. Izlazimo na asfaltnu deonicu i spust do Mataruga. Tu se kiša značajno pojačala i temperatura vazduha spustila pa i ne mogu da kažem da mi je spust prijao. Kad malo bolje razmislim na ovom sam se maratonu smrzavala samo na spustevima jer sam procenila da zbog jake kiše bolje da ne stajem i dodatno se oblačim. Po silasku u Mataruge vidim Bokija i Milenu ispred prodavnice s desne strane, kažu da je unutra Goran. Okrenuh i ja u desno, uđoh u radnju “Lazarev dan”, a tamo gazda loži pećicu a Goran suši jaknu iznad. Gleda u mene i pita: “Zašto si ti tako mokra?” Neko iza mene reče: “Pa, kiša neviđeno pljušti i baš je hladno”. “Pre sat vremena kad sam ja ovde stigao nije bilo kiše”, reče Goran nezainteresovano, a u slobodnom prevodu bi to trebalo da znači da sam užasno spora i da bih trebala malo brže da vozim a manje fotkam. U svoju odbranu da kažem da sam ponovo imala problema s lancem koji je i opet bio spran, suv, postan, kako god hoćete. Ali me baš namučio. Uvek kukam kako mi na ovakvim “mokrim” vožnjama treba frizerka, a sad kukam i za dobrim majstorom za bicikle koji se neće odvajati od mene. Šta ću, zahtevna sam.

Prodavnica "Lazarev dan" u Matarugama i Goran koji se "suši" iznad pećice
Prodavnica “Lazarev dan” u Matarugama i Goran koji se “suši” iznad pećice

 

Izlazimo iz skromne prodavnice velikih gostroprimljivih ljudi i polako se zagrevamo vozeći prema Vrulji. Prolazimo pored ograde iza koje je novo manastirsko zdanje. U stvari, neki od nas prolaze, a jedan dobar deo se zaustavlja da nazdravi današnjem prazniku. Neće se oni sad naljutiti ako kažem da mi je ta “slika” izazvala smeh: monahinje iznele rakiju, tu je i pop, a okružili ih Čikerovci u svojim protukišnim “mantijama”. Goran se nije zaustavljao te ja nastavih za njim, da barem malo pokažem da sam ozbiljan vozač i dorasla zadatku. Videćemo dokle. Nakon jednog kraćeg spusta gde smo vozili izuzetno lošim raspuklim asfaltom ulazimo u bajkovitu šumu četinara. Tu je planinska rečica poprilično nadošla i prelila se preko šumskog puta. Znamo da nema razloga za brigu jer je ispred nas prošla Čiker-izvidnica na čelu sa Kušom; već godinama tako mi idemo za Njim i bez bojazni se prepuštamo njegovim sigurnim strelicama. Mi smo Kušini Šumski Ljudi.

Fotkano pre ulaska u šumu na putu za Đurđevića Taru

 

Po izlasku na makadamski put kroz livade i pašnjake uživancija se nastavlja. Usledio je red asfalta, pa opet red šumske staze, ali kakve! Ova je bila na silasku s Kosanice prema Đurđevića Tari, a opčinila nas je tepihom od borovih iglica i “tunelom” koje su pravile raskošne krošnje ponosnih četinara. Tako uživajući a ja, a ko bi drugi, i uzdišući, stižemo do eko-kampa “Kljajevića Luka” gde je predviđena pauza, a i da nije ovde bi se sigurno zadržali jer su domaćini veoma uslužni a pogled na čuveni most koji natkriljuje kanjon Tare je fantastičan. Ovde je jedan potpuno drugačiji svet, kao da smo na nekoj drugoj planeti, u spontanoj izolaciji od ludila i besa. Čak i nabujala Tara prelazi preko stena suzdržanih emocija, kao da se stidi što nas nije dočekala onim svojim smaragdnim pogledom.

Čuveni most iznad kanjona Tare
Đurđevića Tara - eko kamp Kljajevića Luka
Đurđevića Tara – eko kamp Kljajevića Luka
Pauza u eko selu Kljajevića Luka na Đurđevića Tari
Pauza u eko selu Kljajevića Luka na Đurđevića Tari
Opuštanje posle dobre užine: Crnogorac Dule, a kako drugačije no po crnogorski, uz gusle

Anka i Ivan na putu za Žabljak
Anka i Ivan na putu za Žabljak

Nakon domaćeg pršuta, sira, uštipaka, vrhunskog džema, prelazimo most nad kanjonom i penjemo se prema Žabljaku. Prvi cilj je što pre ispedalati asfaltni deo i skloniti se s frustrirajuće magistrale. Naravno, uspeli smo u tome i odmah to i “overili” fotkanjem kod table na ulasku u Njegovuđu. Sledi velelepno pedalanje makadamskim stazama kroz livade, smeh na težim deonicama preko kamenja, mnogo dobrih vibracija i neozabilaznog fotografisanja. Sad sam već i umorna, a kad se prisetih gde smo jutros bili i šta smo sve u ovom danu prošli – pa zar je čudo? Još samo malo, još ono penjanje do Kampa kod Boće, i konačno smo na cilju petog Čiker mtb maratonskog dana! Kao po običaju kad smo na Žabljaku – vetar se pojačava, temperatura snižava, kiše nema, ali u vazduhu je jedno pitanje: Gde je Anka? 

Zvoncajte