Đerdapskim vrhovima, s pogledom na Dunav… Voli me na moj način

U jednoj od Vladinih najava za ovu akciju, pisalo je: Čokanj Njalta. Čokanj od čokanjče? Pitala se ja? Dakle, biće negde i čokanjče! Odgovor se nametnuo sam po sebi! Ma, naravno da se nisam zbog toga prijavila za ovo pešačenje, znam ja da može dobra „domaća“ da se „potegne“ i iz flašice zadenute za planinarski ranac! Ipak, još negde od marta nisam bila deo Družine Radivojevićevih Planinara, te odlučih da je baš ovo trenutak da se sa pedala i „točkova koji život znače“ malo „spustim na zemlju“, tlo dodirnem planinarskim cipelama i hrabro i odlučno zagazim u pešačku jesen. To „spuštanje na zemlju“ može da se tumači na razne načine, a što se mene tiče, šta god mislili – u pravu ste! Stalno bih ja da sam „tamo negde“, pa u tom trzanju, hoćul’ levo il’ ću desno, ja nekad i zalebdim u blagoj nesigurnosti, neodlučnosti, il’ neznanju, možda? Kako to već život zna da uredi, urediće i ovo moje „lelujanje“, pa će se već naći i neko da me „prodrma“, povuče malo za kikice, štipne za rumene obraščiće i maloj nevaljaloj devojčici kaže da je vreme da odraste i da se ponaša kao velika. To će kod mene, za trenutak, i da „upali“, ali ću se brzo opet „oteti“ kontroli i opet ću poželeti da neko ide za mnom i skuplja po pesku grabuljice, lopatice i kantice. Gradiću ja kule u pesku još dugo, neka ih obori prvi vetar, neka ih odnese plima, neka misle da mi je posao uzaludan i uloženo vreme protraćeno.. Moja istina je samo jedna. Kada imaš ruku koja će da te povuče pre nego što talas i tebe uhvati, kada imaš nekoga na koga ćeš da se osloniš kada jači vetar dune, to su najveće vrednosti koje si stekao. Možeš sve to i sam. Ali, trebaš li? Voli me na moj način.

Dunav u Golupcu
Dunav u Golupcu

I, eto mene u nedeljno jutro 29. oktobra 2017., na putu prema Severnom Kučaju i Nacionalnom parku Đerdap. Pun autobus pospanih planinara. To nas mnogo i ne brine jer razbuđivanje, zna se, sledi na pauzi u Golupcu, pored Dunava. Obožavam ovaj deo Srbije, mnogo puta sam ovuda vozila bicikl, što drumom, što šumom. Taman sam dobila ideju i želju da to ponovim, odavno nisam bila u ovom kraju! Želju ću izgovoriti i na glas, možda mi se neko pridruži i tako bude dobro svima.

Društvance na obali Dunava, u Golupcu
Društvance na obali Dunava, u Golupcu

Grupa se raštrkala po obližnjim kafićima. Ja šetam obalom zagledana u moćnu Golubačku tvrđavu, sagrađenu na strmim liticama iznad Dunava na samom ulazu u Đerdapsku klisuru. Mnogo je istorijskih podataka o nastanku tvrđave i njenim vladarima, ali malo pouzdanih. Ono što mene uvek privlači u krajevima kroz koje prolazim su legende, i to su uglavnom priče s tužnim krajem. Za Golubačku tvrđavu legenda kaže da je ime dobila po devojci Golubani, nadaleko poznatoj po svojoj lepoti. Golubana je odbila udvaranja turskog paše i tako na sebe navukla njegov bes. Paša je naredio da se Golubana veže za stenu koja je virila iz vode i tražio od nje da se pokaje. I, tako je stena na kojoj je nesrećna devojka izdahnula dobila ime „Baba kaj“, što na turskom znači: „pokaj se“. Stena je kasnije, sa izgradnjom Đerdapske brane, potopljena.

Pauza je završena, mi razbuđeni lepotom Dunava, a uskoro i prvim pešačkim metrima. Penjemo se uz brdo iznad reke, uskoro je to i četveronoške. U stvari, tako sam se u jednom delu ja kretala, jer sam konstatovala da mi je lakše i prirodnije da se za vlažnu zemlju, gomilu lišća, šiblja, korenja, a na tako jakom nagibu, pridržavam rukama, no da zabadam štapove i nespretno proklizavam. Na dole. Uglavnom idemo kroz šumu ili visoko rastinje. U nekoliko navrata čuh da ove predele Đerdapskih planina nazivaju i srpskom džunglom.

Ono što ja vidim to je da čistine i nema, sve je zaraslo u šipurak i trnje. U jedno takvo „polje trnja“ smo se nesrećno zakačili, i jedva se izvukli. Izvlačenje je, u stvari, značilo, da se dobar deo puta vratimo, tj spustimo, i nastavimo prema Sokolovcu manje bodljikavom stazom. Ne mogu da kažem da mi se dopalo što su mi ruke, noge, odeća, pa čak i drške štapova, bili prepuni sitnih, neprijatnih iglica, ali niko mi nije ni obećao da ovoga neće biti. Ništa u životu nije zagarantovano, to već znamo, pa tako ni 20 kilometara „idealnog“ pešačenja.

Veoma je sparno i preti kiša. Prema prognozi, krajem dana će biti jake padavine, pa bolje da požurimo i to izbegnemo, ako je uopšte moguće. Predeli kojima se krećemo su sve lepši, čarobne boje jeseni razlivaju se pred našim očima. Šuma blista, presvučena u najlepšu odoru, optočenu zlatom. Ima i mnogo lijana, tanjih ili debljih, one vešto koriste svog domaćina i penju se prema izvoru svetlosti. Izlazimo na veliku, prostranu livadu, skoro pa se i ne vidimo od visoke trave. Još samo malo uspona, i evo nas na Sokolovcu, vrhu na 626 m nadmorske visine, sa kojeg se pruža veličanstven pogled na Dunav i čitavu klisuru Gospođin vir, jednu od četiri klisure Đerdapa.

Pogled na Dunav i klisuru Gospođin vir, sa Sokolovca, 626 mnv
Pogled na Dunav i klisuru Gospođin vir, sa Sokolovca, 626 mnv

Ovde je malo duža pauza, pa neka je koristi ko kako želi i kako mu se može. Meni je prioritet bio da jedem, pa onda sve ostalo. To ostalo se, u stvari, podvelo pod jedno: fotografisanje! Bez obzira koliko puta ovde bila, uvek podjednako uživam da sednem na kamen, zagledana u reku i stene s druge, rumunske strane, a onda se trgnem jer znam da ćemo uskoro da krenemo, te brže-bolje napravim nekoliko fotki.

Prođe pauza, i put nas dalje vodi prema Čoka Njalti, još jednom od đerdapskih vrhova. Prolazimo i delom mini-kanjona reke Pesače, koja i opet ovom kraju daje šmek prašume. Izlazimo na čistinu, tu se vetar prvo blago poigrava, a onda teži dominaciji, dovlači crne oblake, i počinje kišica. Sve je vrlo podnošljivo, čak uspevamo da napravimo i jednu zajedničku „suvu“ fotku na livadi podno jedne visoke stene. Iz tog smo pravca došli i zanimljivo je to sad gledati sa odstojanja.

Još malo, i stižemo do domaćinstva Miloševića. Kiša se pojačava na ulasku u dvorište. Zauzimamo dobre „pozicije“, sa kojih je odličan pregled stola punog raznih đakonija: sir, rakija, uštipci, čaj, kafa. Ko je hteo, mogao je i da kupi čuveni boljetinski sir, a i belog luka, protiv uroka. Vatrica u kući se rasplamsava, ali se i kiša pojačava. Nema nam druge, već da krenemo u završnicu današnjeg dana.

Domaćinstvo Miloševića, gde smo uvek dobrodošli
Domaćinstvo Miloševića, gde smo uvek dobrodošli

Ovo je deo koji se meni uvek najviše dopadao, jer sve vreme pratimo Dunav, provlačimo se kroz bujni ruj, i, na kraju, ulazimo u fascinantnu klisuru Boljetinske reke. Takođe, ovo je deo koji su željno očekivali i planinari koji su danas prvi put bili na ovoj akciji. Videlo se da im je žao što ćemo taj deo, ovaj put, „preskočiti“, zbog lošeg vremena, ali prevladao je razum, a i njihov umor. Pred kraj je jedino pitanje koje su postavljali bilo: „Koliko još imamo da hodamo?“..

Boja ruja

Kanjon Boljetinske reke: fotka iz neke od prethodnih akcija
Kanjon Boljetinske reke: fotka iz neke od prethodnih akcija

Koliko ima da ima, tu smo, gde smo, niko to neće umesto nas. Produžili korak, i uz sve jače i teže kapi, i snažniji vetar, stigli do autobusa. Odmah svi grabimo torbe s rezervnom, suvom garderobom, sledi presvlačenje, a nakon dva-tri kilometra i vruća čorba i sir sa roštilja, specijalitet ovog kraja. Popila ja i pivo, htela još malo ali mi nisu dali, kažu, čudno se ponašam, sve mi nešto smešno. Konačno se odvojili od tanjira i piva i veselo Društvo Radivojevićevih planinara moglo je da krene nazad, kućama. Svi su odlično raspoloženi, niko ne priča o onome što nije video ili doživeo, već samo o onome što su videli i što im je bilo lepo. Prirodu i ne možeš krotiti prema sebi i prema trenutku, ali možeš prirodu u sebi. Tako i ja nekako nadvladah žal što nisam još jednom prošla kanjonom Boljetinske reke i susrela se s raskošnim, raznobojnim stenama, naslaganim u slojevima, i poleglim kao torta pod težinom fila… Ko bi meni ugodio… 

Zvoncajte