Čiker-dileme 2018: kada sve ćerka (ne)zove tatu?

I definitivno ću napisati i objaviti knjigu o fenomenu zvanom “Čiker”! Kakve se tu bitke vode, razmišljanja i predomišljanja, kakve sve slabosti isplivavaju na površinu, za kakvu se sve slamku kao davljenici hvatamo, da li rastemo, jačamo, dokle nas Čiker-struje nose, da li im se odupiremo ili prepuštamo? A, ja ću još da dodam: kada sve ćerka (ne)zove tatu? I, sad se verovatno čudite – kakve to veze ima sa Čiker-maratonom?

Na startu smo drugog dana maratona. Hteli-ne hteli, pored svih ostalih priča i opisivanja raznih doživljaja dotakli smo se i vremenske prognoze koja je prilično obeshrabrujuća. Biće kiše, kažu svi, i mnogi su poprilično zabrinuti. Lepa mlađahna Anka je po prvi put na maratonu i bez ikakvog iskustva u vožnji po kiši. Rekoh joj da bi baš bilo dobro i za nju i za sve nas da to tako ostane, ali šanse su skoro nikakve. “Imam ja rešenje”, reče Anka, “zvaću tatu da dođe po mene ako bude jako loše vreme. Pa, ja nemam ni odgovarajuću opremu za vožnju po kiši, tako da će tata brzo odreagovati na moj poziv”. U tom trenutku Anka nije znala kako će se uklopiti u Čiker-ekipu i koliko će poprimiti odlike pravog maratonca: onog koji se bori, koji ne odustaje, koji traži i nalazi način da pobedi i vremenske (ne)prilike i svoje predrasude. Nije mogla Anka da nasluti kakvu će podršku dobiti od prijatelja koje je stekla na maratonu i koji će je do kraja bodriti i dati joj “vetar u leđa”! Ovako kako sad pričam o ovoj lepoj devojci mogla bih da pričam o velikoj većini maratonaca: svako ko je prihvatio savete iskusnijih i ko je pokazao hrabrost, srčanost, istrajnost – taj je maraton”izgurao” do kraja! A.. pogotovo jedna dama, snažna i prkosna. I – da li je Anka zvala tatu? Kiša još nije na vidiku, pa ćemo tu priču malo odložiti.

Ispred Spomenika Trubaču u Guči
Ispred Spomenika Trubaču u Guči

Sada smo još uvek u Guči, koja se i opet pokazala kao odličan domaćin, premda maglovita i prohladna. Okupljamo se na Trgu slobode, opkolili smo Spomenik Trubaču, a ubrzo i pravog pravcatog trubača! Ovaj “naš” živahni trubač udahnuo je život i instrumentu koji je držao u ruci, a ja se i opet prisetih reči Luja Armstronga, američkog džez muzičara koji se proslavio baš svirajući trubu: “Život je kao truba: ako u nju ne duvaš, iz nje ništa neće izaći”!

Akcija “Daj pedalu raku”

Odigrali mi i užičko kolce, a pre nego smo krenuli u drugi Čiker-maratonski dan podsetili smo se akcije “Daj pedalu raku” koju organizuje Udruženje “Ženski centar Milica” iz Vrnjačke Banje. Nakon kratke priče o važnosti preventivnih zdravstvenih pregleda i neophodnosti bavljenja sportom u borbi protiv raznih vidova karcinoma, usledilo je obavezno fotkanje i konačno pokret – u susret Zlatiboru. Radimo ono što baš volimo – bicikliramo, i tako stižemo i do Požege i prve pauze. Na lepom gradskom trgu se obavezno zadržimo barem sat vremena: dok nešto pojedemo, popijemo, družimo se s meštanima koji uvek imaju po neko pitanje za nas. Tu su se  našli i novinari lokalne TV stanice, i – gle čuda – tema za razgovor je bila jedna od mojih omiljenih: žene u biciklizmu!

Milena i ja na Trgu u Požegi pričamo o ženama u biciklizmu
Milena i ja na Trgu u Požegi pričamo o ženama u biciklizmu
Damski biciklizam
Damski biciklizam

Nemam vremena da se čudim već žurno završavam s poslednjim zalogajima užine i zajedno s Milenom stajem pred kameru. Lepo smo se nas dve raspričale o tome kako je svake godine sve više žena na Čikeru, kako nas ima sa svih strana lepotice Evrope, kao i o ideji da zdrave stilove života promovišemo na naš, specifičan, biciklistički način. Pričaćemo o tome još, a sad idemo dalje, sve do Potpećke pećine.

Prilaz Potpećkoj pećini

Gledano iz pećine: obrisi ulaza liče na mamuta
Gledano iz pećine: obrisi ulaza liče na mamuta

Pećinski nakit

Već sam prilaz pećini veoma je dostojanstven i jako mi se dopao. Iz pećine izvire rečica Petnica koja se nakon nekih1.5 km uliva u Đetinju. Ono što mi je oduzelo dah je visina litice na kojoj se pećina lepo smestila, kao i pećinski otvor u obliku potkovice, među najvećima u svetu. Brzo smo se organizovali i s vodičem Aleksandrom krenuli preko dvestotinjak strmih stepenica do prvog tunela osvetljenog spoljnim svetlom, zatim smo redom zalazili u dvorane i nauživali se lepote pećinskog nakita. Bilo je tu i zanimljivih priča iz doba Turaka ali moram da priznam da je pažnja počela da mi popušta i nisam baš sve zapamtila. Koliko ono traje školski čas, koliko dete može da održi pažnju na času.. Hm.

Po izlasku iz pećine, sa nekih 9 stepeni C na spoljnih 27-28, sledi isprva blagi temperaturi šok a zatim još jedan, ali druge prirode: krenuo je jak uspon, najpre lošim asfaltom a zatim teškim krupnim makadamom. Mnogo je vruće, ali ima i lepog raslinja pored staze tako da povremeno i odmaramo u hladovini. Iskobeljasmo se nekako i iz ove avanture, izlazimo na asfalt, pa put Zlatibora. Još jedna pauza i okupljanje oko divlje trešnje, a zatim su usledili očekivano lepi prizori: prelepi zlatni pašnjaci mame na sve strane, a ja svako malo zastajkujem da uživam i fotkam. Postepeno se vetar pojačava i navlače se tmurni kišni oblaci… Oh, neće valjda… Da li je vreme da se zove tata?

Zvoncajte