Sinjajevina

Sinjajevina i nije neko cool mesto… Ovakav zaključak bi mogao da se izvede iz proste činjenice da jako malo ljudi zna za ovaj planinski masiv koji je veoma slabo posećen, pogotovo ako se poredi sa Durmitorom i drugim masivima u Crnoj Gori. Meni je bilo dovoljno što sam videla brutalno dobre fotografije sa planinske trke od pre nekih mesec dana, i one su me izazvale da se upustim u ovo vikend-planinarenje. Shvatila sam da je Sinjajevina poput žene koja poseduje magiju samozadovoljnosti, i ne teži da se svidi svima.

I noćno putovanje autobusom je za mene bio izazov. Mnoge sam akcije propustila iz straha da će mi penjanje posle celonoćnog putovanja biti prenaporno. Odlučih tako da te strahove gurnem u stranu; prosto za njih nemam više interesovanja niti vremena. I, rekoh „mom“ vodiču Vladi Radivojeviću: „Piši me, idem“!

 

A, bilo je magije i u to subotnje jutro, 12. oktobra 2019. Prošli smo Đurđevića Taru, Žabljak, Šavnik, predivna mesta meni već odavno i dobro poznata sa mojih mtb-putovanja i vožnji. Sada pronalazimo proširenje pored puta, izašli smo iz autobusa i pripremili se za celodnevnu planinarsku akciju. Naš cilj je Vranova glava, drugi po visini vrh Sinjajevine, na 2215 mnv. Dođe i trenutak da se malo pobliže upoznamo sa ovim planinskim masivom u centralnom delu Crne Gore: Sinjajevina je dugačka 40ak km i široka oko 15 km; okružuju je reke Tara i Morača, i planine Durmitor, Bjelasica, Maganik, Moračke. Najveća je krečnjačka zaravan u Crnoj Gori i predstavlja površ visine od 1600 do 1900 mnv. Sa površi se izdižu planinski grebeni i njih nekoliko prelazi 2000 mnv (Babin zub, Vranova glava, Borova glava, Veliki starac,..). Pretpostavlja se da su nekada davno preko površi Sinje (i taku je zovu) tekle reke, o čemu najviše govori veliki broj dolina i njihova razgranatost. Sada ovuda reke ne teku, a Sinjajevina, bez obzira na nekoliko nepresušnih izvora ali i onih koji leti presušuju, važi za bezvodnu planinu. Ovde nije došlo do karakterističnog tektonskog nabiranja kao kod okolnih planina dramatičnih obrisa, nema većih šuma, i uglavnom je Sinja prekrivena pašnjacima. Kako ću ja to doživeti, da li će mi se dopasti kao na fotografijama koje sam prethodno videla – jedva čekam da iskusim!

Jutro je hladnjikavo, ima i mraza, rose, idemo zemljanim šumskim puteljkom, na sve strane nam se ukazuju pečurke, ima ih koje su zbog svoje lepe crvene boje idealne za fotkanje, ali i onih koje su pravi izbor za odličan gulaš. Hm… Možda ih u povratku neko i ubere… Neko ko će i da ih lepo spremi… Ko zna, možda je moja želja dovoljno snažna, možda mi se i ispuni…

Nešto me žuljka u desnoj cipeli, otkud sad to, kako je to nešto moglo da upadne u cipelu, nije mi jasno, ali me tera da stanem i proverim o čemu se radi. Taman i da skinem višak garderobe, jer temperatura raste a ugrejao nas je i brz hod. Izuvam cipelu i ne verujem – đon je počeo da se odlepljuje!! Naravno, ne čudim se previše, mnogo su te moje Zamberlan cipele prošle, hvala im na tome, dobro su me držale i nosile, uvek noga sigurna, suva, ali šta sad – da li će izdržati današnjih 25 km Sinje? Nema mi druge, već da nastavim i molim Boga da sve dobro prođe. Za svaki slučaj prebiram po glavi i rezervnu varijantu: na nogama su mi dva para čarapa, u rancu još jedan par… Paaaa… videćemo.

Foto: Aleksandar M.

Izlazimo iz šumice i susrećemo se s prvim impozantnim stenama. S jedne strane je ponor, a mi nastavljamo malo jačim usponom kroz granje, pa opet u šumu, pa konačno izađosmo na travnatu visoravan i brežuljke optočene kamenjem i žutim busenima trave. Učini mi se taj prizor kao da sam u sred riznice najdragocenijeg blaga, a kad smo naišli na padinu ukrašenu crvenkastim cvetićima, taj se doživljaj još više pojačao. Dolazimo i do prvih katuna i jezerceta na kojem se verovatno napaja stoka. Uglavnom je sve napušteno, velika je „selidba“ stoke, i sitne i krupne, već obavljena jer u ovo doba godine ovde zna biti veoma hladno i uveliko padnu prvi snegovi. Sada je dosta toga drugačije, klima se promenila, zime duže traju ali i kasnije dođu. Na jednom katunu se ipak zadržalo krdo krava, psi su sumanuto lajali dok smo prolazili, ali u povratku više nikoga nismo zatekli, samo svežu kravlju balegu. Eto, sad i ja razmišljam na način pravog prirodoljupca, kad primećujem i takve stvari – da li je i koja životinja skoro ovuda prošla… Najbolje se to vidi, pored tragova u zemlji ili snegu, upravo po izmetu… Sad da odustanem od ove teme, jer će me deca zafrkavati: “Mama, s tobom može da se razgovara samo o …”.

Kako dobijamo u visini, tako je i sve lepše, prolazimo kroz procepe u stenama, okruženi smo nepreglednim prostranstvom, sitni smo, dozivamo se, penjemo grebenom, spuštamo se, nadvirujemo nad provalijom, gledamo se s okolnim planinskim vrhovima… Stene su neobičnih oblika; kiše, snegovi, vetrovi, šibali su ovim prostranstvom i napravili kule, zamkove, čudesne likove u kamenu. Prosto na trenutke ne mogu da verujem kako to realno izgleda i bude mi teško da se otrgnem i „prizemnim“. „Lepše je glavom u oblacima“, setih se mog prijatelja Luke kako je to lepo rekao…

Vranova glava, 2215 mnv
Sinjajevina, vrh Vranova glava, 2215 mnv

Sve smo bliže Vranovoj glavi, poslednjih pola sata već smo i nestrpljivi da dođemo do tih čarobnih 2215 mnv i zasluženo predahnemo i prepustimo se pogledu na grebene Sinje, na Moračke planine, Bjelasicu, Durmitor. Vetar se pojačava, na vrhu baš baš duva, zvuk koji proizvodi je pesma našim ušima. Vreme je za ručak u prirodi, za trenutak koji ćemo provesti svak’ u svojim mislima, tamo daleko, i za zajedničku fotografiju.

Vreme je i za povratak, jednim delom lakšom ili težom stazom, malo i ljutog krša, klizavog sipara, drame koju napravimo ni oko čega, tek toliko da malo začinimo predivan dan. A, moje cipele? Izdržale su, i na tome im hvala, a hvala i Aci koji je ubrao one pečurke s početka priče, mislim na one jestive, premda kažu da su sve barem jednom jestive… U nastavku dana dođosmo i do naselja Boan u opštini Šavnik, gde smo potražili naša prenoćišta. Mirno, skoro pusto naselje, pamti i svoje mnogo bolje dane. Za nas, ovaj dan je bio savršen i valja ga produžiti. Zato, živeli, uz kapljicu ljute domaće, uz pečurke, ukusne momačke, uz… Iii, šta kažete, da li je Sinjajevina cool?

Zvoncajte