Fruška Gora – razmažena i gotivna mondenka (može joj se!)

Ma, znam ja Nju; šta Ona više ima da mi ponudi novo, da mi pokaže interesantno? Zar stvarno misli da je neka “riba” i da još može da “prođe”?! Koliko puta smo proveli dan zajedno, pa i u noć zašli, koliko lepih trenutaka podelili.. Zar nije dosta? Da pređem malo na neku drugu lepoticu?

Ako je neko u nedelju 28.10.2018. i pomislio o Fruškoj Gori nešto u ovom stilu, sigurna sam da je svoje mišljenje promenio. Kad malo bolje razmisliš, i ako si iole realan, zapitaćeš se šta je to što ti daješ od sebe, koliko si ti spreman na inovacije, da li u sebi pronalaziš neke nove izvore radosti, lepote i nadahnuća. I, koliko god ti se činilo da nekoga dobro poznaješ i da taj nema šta više da ti ponudi, da si već sve izgustirao – ti kreni od sebe, poznaješ li dobro sebe i šta je to što od sebe možeš da daš, dobrodušno i nesebično.

Banoštor
Zajednička fotka pred start vožnje u Banoštoru

Dunav kod Banoštora
Dunav kod Banoštora

I, eto nas u Banoštoru, na startu mtb vožnje obroncima Fruške Gore. Ovo druženje i brdsko-šumska tura-avantura u organizaciji je naših prijatelja iz Sremske Mitrovice – Dragana i Peđe, i Bokija iz Kulpina. Inače, Boki je po babi 1/4 Sremac i ta sremačka krv dolazi iz Čerevića, mesta kraj Banoštora. Njihova želja je da u kalendar mtb manifestacija uvrstimo i ovu, kao specijalan poklon za nas koji se veći deo godine vikendima okupljamo i družimo u ovim outdoor aktivnostima. Inače, Banoštor je jedno od najstarijih sremskih naselja i pripada opštini Beočin. Ime “duguje” terminu Ban Monoštra, što znači Banov Manastir, a odnosi se na benediktanski samostan sagrađen u XII veku pored tvrđave koju su podigli mađarski carski službenik sa titulom bana i srpski princ Beluš. Vremenom se oko tvrđave razvilo naselje istog imena, ali je tvrđava u XVI veku razrušena, više nije obnavljana i tako joj je vremenom i svaki trag, osim pisanog, zatrt. Banoštor je smešten na lepom plavom Dunavu, i na ovo ćemo se mesto pred kraj dana vratiti da još malo, uz razgovor, iće i piće, produžimo druženje.

Nema dileme gde treba skrenuti
Povremeno smo imali i ovakve prepreke

Ima nas 40ak i pristigli smo iz raznih krajeva Srbije: Loznice, Bastava, Šida, Inđije, Beograda, Zemuna, Novog Sada, Sremske Mitrovice, Bačke Palanke, Kulpina, Čačka. Nešto pre 10 časova krenuli smo u vožnju, najpre samo kratko asfaltnim putem, a zatim smo vrlo lako uronili u fruškogorsku šumsku idilu. Nigde nismo žurili, vreme je bilo perfektno, prilično toplo za kasnooktobarski dan, kiša samo možda u vazduhu, vetar u povremenom fijuku kroz raskošne hrastove grane. Suvo lišće u debelim slojevima prekriva sve neravnine puteljaka, atmosfera opuštajuća, smeh bez zadrške. Domaćini su se strateški rasporedili da “isprate” dešavanja na čelu ekipe, u njenom središnjem delu, a i na kraju – naravno. To “na kraju – naravno” se odnosi i na mene i deo ekipe s kojom sam, jer poprilično zastajkujemo, družimo se, fotografišemo. Na nekoliko mesta prenosimo bicikle preko rampi. Tu je Boki, koji pokušava da moj bicikl preuzme i prenese ga, ja govorim – mogu ja to – on kaže – znam da možeš, ali ne treba to sama da radiš – ja kažem ali ne želim da budem gnjavež, sledeći put me niko neće zvati na vožnju – on kaže ali nisi gnjavež nisi tražila da ti iko pomogne već sam se ja sam ponudio… I tako dobih još jednu lekciju, gde se guraš nepotrebno, ljudi te uvažavaju prenosila ti bickl sama ili ne, ti si svoje mesto već pronašla i zauzela mnogim drugim svojim činjenjima i kakve sad to veze ima sa prenošenjem bicikla… Eh, ja.

Kamenolom crvenog krečnjaka "Debeli cer" u blizini Andrevlja
Kamenolom crvenog krečnjaka “Debeli cer” u blizini Andrevlja

Kamenolom crvenog krečnjaka "Debeli cer" u blizini Andrevlja
Kamenolom crvenog krečnjaka “Debeli cer”

U tako lepom druženju i finih manira stigosmo do Debelog cera, starog kamenoloma crvenog krečnjaka u blizini Andrevlja. Ovde se davno prestalo sa eksploatacijom kamena i u međuvremenu je kop pretvoren u vidikovac, nasut je zemljom i posađena je trava. Zanimljivost je da se zimi ovaj lokalitet koristi kao hranilište za orlove. Malo smo se tu poduže zadržali, ali bilo nam je lepo – niko nas (konačno) nije požurivao, mogli smo (konačno) da se ponašamo, makar na kratko, kao razmažena derišta koja hoće baš sad, odmah, sve, tu, i mnogo. I ako im se želje ne ispune ima da legnu preko puta, udaraju šakama o tle i kobajagi ridaju i viču – buhuuuuuuhuuu…. hoćuuuu jooošššš…

Svaka čast našim domaćinima, sve su naše kaprice istrpeli, verovatno u sebi govoreći – proći će i ovo… Ma ne, sad sam malo izmislila – svi zajedno smo se super provodili i odlično družili!

Išli smo tako dalje kroz šumu, a Fruška se više od nas ponašala kao razmažena: svaki čas je menjala svoje haljine, čas je bila ogrnuta zelenim plaštom, a već malo kasnije u žutoj toploj bundici. Sunce je povremeno provirivalo a onda bi se lepa Fruška malo raskomotila, ruke bi joj bile gole golcijate, haljina prozračna, lagana. Ispratili smo sve njene modne hirove i u tome polako krenuli nazad prema Dunavu i Banoštoru. U jednom trenutku, kad smo stigli do Andrevlja i Kongresnog centra, bio je pokušaj razdvajanja grupe na “levu” – koja će ići ekstremnijom stazom, i onu “desnu” – koja će većinom da se švrćka asfaltom. Za tu “levu” rekoše da je baš “nezgodna”, “zahtevna”, uska šumska staza sa mnogo kamenja, korenja, i sve tako… Šta ću-kud ću, ja krenuh levo, u susret opasnosti, pa šta bude, pa i to nekako prođoh, pa…

Ovako je to danas bilo…

I, eto, svi živi i zdravi stigosmo do ispred restorana-čarde “Plavi Dunav” gde smo druženje nastavili uz sremski ljutkasti paprikaš, domaće masne krofne i pivo koje smo, jaaako žedni, već duže priželjkivali. Tu lepim dešavanjima za mene nije bio kraj jer me je posebno obradovao susret s devetogodišnjim Ilijom koji je svoj biciklić sav srećan izlepio ZvoNcara-nalepnicama! Upoznala sam i dvometraša Bogdana i njegov motorić Pežo iz 1981. godine. Dugo me ubeđivao da je greh da propustim da se malo provozam ovim raritetnim vozilom…  Lepi susreti i nova poznanstva, divan dan s ljudima koji ne čekaju da im se sve samo pruži i “padne s neba”, već se pošteno potrude da i njima i ljudima kojima su okruženi bude lepo. Potrudićemo se svi zajedno i opet. Hvala još jednom za ovaj dan za nezaborav!

Zvoncajte