III Čiker-MTB dan 2015: od Uvca i Sjeničkog jezera, do Zlatara i Nove Varoši

Kao i svako jutro pred polazak na trasu, kod majstor-Veljka je red za kontrolu bicikala i eventualno neku popravku. Veljko je okružen alatom, točkovima, gumama, ali i ljudima, jer svak’ bi malo da popriča s njim, da razmeni neko iskustvo. Atmosfera je odlična, vreme je sunčano, toplo, pozdravljamo se s našim domaćinima, tu je i gradonačelnik Sjenice, došao je da nas isprati i poželi nam srećan put. Naravno da smo se s njim fotografisali, pa tek onda krenuli u treći Čiker-MTB dan. Idemo u susret Uvcu, Sjeničkom jezeru, Zlataru, a naša krajnja odrednica je Nova Varoš.

Pripreme za III Čiker MTB dan – Sjenica
Fotkanje sa predsednikom opštine Sjenica, pred start III Čiker-dana 2015

Markova zaravan, lokalitet na Sjeničkom jezeru
Viseći most koji spaja dve obale Sjeničkog jezera, na putu za vidikovac Veliki (Ledeni) vrh

Ana, Sneža i ja, na putu za vidikovac Veliki vrh, iznad meandara Uvca

Vrlo brzo po izlasku iz grada čeka nas prava atrakcija; najpre plato Pirevine, sa pogledom na fantastičnu “potkovicu” koju pravi reka Uvac, zatim nastavljamo do kanjona i male zaravni pored jezera, lokaliteta imena Markova zaravan. I tu smo napravili kratku pauzu, fotografisali se, a zatim preko visećeg mosta koji spaja dve obale Sjeničkog jezera, uz prilično “pentranja” i makadamske vožnje, došli do vidikovca Veliki vrh, ili, kako ga još zovu, Ledeni vrh, jer se nalazi iznad atraktivne Ledene pećine. Preko puta Velikog vrha je vidikovac Molitva, na istoimenom brdu, ali tamo ćemo drugom prilikom. Sve vreme nas prate rendžeri, ljudi koji brinu o Specijalnom rezervatu prirode Uvac, i koji su nam odlični domaćini.

Vidikovac Veliki (Ledeni) vrh, sa pogledom na meandre Uvca

Ekipa rendžera i drugari biciklisti
Meandri Uvca

Inače, Sjeničko jezero je nastalo 1979. godine za potrebe hidroelekrane, kada je pregrađena reka Uvac, a kanjon potopljen. HE je izgrađena na 1000 m nadmorske visine, i pored Vlasinskog jezera jedina je koja se nalazi na većoj nadmorskoj visini u odnosu na jezero.

Uvac izvire u podnožju planine Jadovnik, i prirodna je granica između Zlatibora i Zlatara. Na reci su izgrađene tri veštačke akumulacije – Sjeničko jezero, Zlatarsko i Radoinjsko, od kojih je Sjeničko najlepše i najprivlačnije, a najviše zbog meandara koje je stvorila voda reke Uvac tako što je u okolne krečnjačke stene usekla duboko korito i formirala nadaleko čuvene meandre, i stvorila kanjon koji oduzima dah. Ovde, na visokim liticama, stanište je beloglavog supa, i mi danas imamo sreću jer je vreme odlično i izazvalo je te predivne ptice da se rašire iznad jezera i pokažu se u svojoj punoj lepoti. Beloglavi supovi imaju raspon krila oko 2.80 m i prosečne su težine 8 do 9 kg; druželjubivi su, za razliku od ostalih lešinara; gnezdo prave u pukotinama stena i potkapinama litica, na visini od 500 do 1200 m. Monogamni su i veze su im doživotne.

Opraštamo se od Sjeničkog jezera, pozdravljamo se s našim drugarima – rendžerima, sa idejom da ćemo ovde i opet doći. Ja hoću, sigurno, jer ovo što smo danas videli je samo delić onoga što ovaj Rezervat prirode nudi, a i obećala sam mom dugaru Senadu iz Sjenice da ću mu se pridružiti u obilasku njegovih omiljenih destinacija. 

Nastavljamo obroncima Zlatara, velika je vrućina, i gde god naiđemo na izvor pravimo pauzu za umivanje  i dopunjavanje bidona osvežavajućom vodom. Prelazimo preko bistrih potočića, i, ni sama ne znam kako ni zašto, ali prilikom jednog takvog prelaza noga mi je skliznula sa pedale i pošteno sam se izudarala i izgrebala po potkolenici. Skoro pa su mi suze potekle koliko je to bilo bolno, i krv je provirila ispod nešto dubljih ogrebotina; ništa što nisam i ranije doživela, ali sad mi je bilo posebno krivo, jer – zašto baš ovde, u ovoj lepoti? Hajde, ne gnjavi, ovo si izabrala, sto puta si rekla da ti je draža i lepša svaka ogrebotina od bilo kojeg popodneva uz hladnu nes u kafiću na Obilićevom vencu… Tako ja to sa sobom brzo “raspravim”. 

Čiker-maratonci na Zlataru

U ranim popodnevnim satima stigli smo do Nove Varoši i hotela gde uvek odsedamo. Jest‘ da nisu baš bili sigurni gde su zaturili Anin i Kristofov pasoš, ali, ljudi smo, grešimo, te se sve dobro završilo, uz smeh i šalu. Bilo je smešno i kad sam se vratila kući, a sin mi, onaj mlađi, šahista I matematičar, kaže da ide u Novu Varoš na nekoliko dana, „na neki turnir u šahu“, i da će s ekipom odsesti u hotelu na Zlataru, ovom „našem“ hotelu. „E, baš super, kad dođeš u hotel javi se direktoru hotela, direktorki turističke organizacije, plavoj gospođi na recepciji, glavnom kuvaru, .. Uglavnom, reci da ti je mama bila tu sa biciklistima, na Čiker-maratonu, sigurno me se sećaju, malo nas je žena na maratonu, i ne zaboravljaju nas tako lako, a i uvek uspostavimo super-odnos sa svima. Reci im da sam ih sve pozdravila, a njima će sigurno biti drago kad im se javiš!“ Moj sin maše glavom: „Ne mogu da verujem, pa gde god sam išao ti poznaješ razne direktore, imaš drugare, prijatelje na sve strane Srbije, sa svima se družiš i svi su ti super“!! Pa, to je tvoja keva, pomislih u sebi, šta je čudno, sport i priroda jačaju čoveka, podstiču ono najbolje u njemu, a s kim će takav da se druži – nego sa sebi sličnima?! „Javi se ti, sinko, ako ti bilo šta bude trebalo, i sigurno ćeš dobiti pomoć“!

Vremenska prognoza za četvrti dan Maratona je, kao i obično kada smo na Zlataru, kiša! E, pa, hajd’ da sačekamo sutrašnji dan, i vidimo da li će tako i da bude! 

Zvoncajte