Zovu ga i Alpi Istočne Srbije – Njegovo Veličanstvo Veliki krš (1148 m)! Zanimljiv, atraktivan i moćan, pleni i izaziva da mu opet dođeš. Ne obećava ništa, nekada je goropadan poput raspomamljenog zmaja, a onda se povuče kao najnežnija maca. Ipak, mistika kojom odiše nikoga ne ostavlja ravnodušnim! I zato me nije trebalo nagovarati, već sam s planinarima PD “Orfej” iz Zemuna krenula put Bora i još nekih desetak kilometara, sve do Krivelja i Carevog sela. Danas, 10.2.2024. godine, u organizaciji PSD “Crni vrh” iz Bora održava se tradicionalna akcija “Zimski uspon na Veliki krš” i očekujemo odlično druženje i lep dan proveden na planini.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2024/02/20240210_1247362.jpg?resize=576%2C1024&ssl=1)
Veliki krš je jedan od ogranaka Južnih Karpata i u grupi je najstarijih planina u Srbiji – procenjuje se da mu je starost 270 miliona godina. Pre mnogo godina bio je to greben okružen morem. More se povuklo a ostao je okamenjeni gorostas koji s Malim kršem dostiže dužinu do 20 km i širinu oko 3 km. Sve su ovo samo brojke, mada značajne, ali ipak je najlepši od svega osećaj kada kreneš u pravcu istočne Srbije – Velikom kršu u pohode.
Kratku pauzu smo napravili u selu Krivelj gde su nas dočekali domaćini, poželeli nam dobrodošlicu, podelili učesničke knjižice i uputili nas prema Carevom selu gde je start akcije. Inače, Krivelj je ime dobio po brdu Kriveljski kamen na kojem je postojalo naselje još u praistorijsko doba. Ovde sve vrvi od arheoloških nalazišta i istorije koja seže daleko u prošlost, ali ima nešto što se postavilo iznad svega: naime, Brdo se urušava i nestaje pod uticajem eksploatacije kamena koje datira još od nastanka Borskog rudnika. Nestaće uskoro i selo, odnosno biće raseljeno jer se u blizini nalaze tri rudnika koji se neprekidno šire i ugrožavaju opstanak naroda koji je ovde odvajkada.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2024/02/20240211_1036482.jpg?resize=1000%2C588&ssl=1)
Put prema Carevom selu bio je sve samo ne carski – na sve strane kopovi, jalovišta, sivilo i žutilo zemlje i vazduha koje se bori za dah… Zvuči čudno, strašno… I jeste strašno… U daljini se gledamo s planinskim lepotanima Velikim kršem i Stolom i strahujemo da li će uskoro ogromne mašine početi da kopaju i po njihovim obroncima i da ih obrušavaju… Ne, ne želimo tako da razmišljamo.. Odmahujemo rukama, borimo se protiv zamišljene aveti, korimo se – hajde, otkud nam sad takve crne misli?!! Imaju li ikakvog smisla? Vreme će pokazati… Ipak, bojim se.. Kuda sve ovo vodi…? Štitite svoje skute, vi divne planine, čuvajte svoje utrobe…
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2024/02/427970894_6846199995509740_4019128693700970322_n.jpg?resize=1000%2C563&ssl=1)
Izlazimo iz autobusa i krećemo na uspon. Dan je oblačan, toplo je, vreme ni malo zimsko. Naši vodiči su uvek odlično opremljeni, ali ovaj put su cepini i dereze zaista bili nepotrebni, te viškovi ostaju u prevozu. Idemo kroz šumu, sve vreme se penjemo i postepeno ulazimo u ritam. Po izlasku na otvoreni deo planine nakratko nas obraduje tračak sunca, pa onda opet krenu oblaci da se gomilaju. Neće biti kiše, to se samo oblaci igraju i vode nas prema mestima koje najviše vole i gde su njihove igre najzanimljivije. Tu im se pridruži vetar, a nama kako bude.
Što se više penjemo prizori oko nas su sve lepši. Gledamo se s brojnim vrhovima planina istočne Srbije, danas u omaglici i oblacima, ali ipak prepoznatljivih obrisa. Uspon je sve intenzivniji, krećemo se uskim kamenim puteljkom a zatim izlazimo na najlepši deo Velikog krša, na greben koji vijuga kilometrima u daljinu. Ovaj sam trenutak čekala i iskreno sam oduševljena: hodam, barem mi se tako čini, po leđima ogromnog zmaja, pod nogama mi pršljenovi njegovog hrpta i neravnine koje govore o njegovoj starosti. Izložen je zubu vremena, vetrovima, kišama i snegovima, formirale su ga oluje i more koje ga je okruživalo.. Uživam neizmerno.. Vetar opominje da nema prepuštanja, da se držimo sredine i ne približavamo odsečenim stranama grebena koje gledaju u ponor. Već se vidi i najviši vrh na 1148 m na kojem je mnogo planinara. Neki se već vraćaju i među njima prepoznajem moje drugare. Svima su lica ozarena.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2024/02/427953833_6846200445509695_8838841395318768546_n.jpg?resize=1000%2C563&ssl=1)
Još malo i stigla sam i ja na vrh. Ovde se obronci Velikog krša naglo odsecaju i ne dozvoljavaju dalje kretanje. Znam da se s neke strane može preći ceo greben i da su za to potrebno dobre pripreme; pored fizičkih, jako je bitno da je staza očišćena i prohodna. Za ovaj deo staze kojim smo mi danas išli pobrinuo se organizator akcije, a odnosi se na deo kroz šumu gde su puteljak raskrčili od izdžikljalog rastinja. Ima i dosta vidljivih markacija, a preglednost planine je dobra, tako da nema straha da bi neko mogao zalutati.
U povratku smo jednim delom išli istim putem, naravno onim koji je vodio grebenom planine, da bi se u jednom trenutku odvojili i pešačenje nastavili prilično intenzivnim spustom, kroz suvu travu i preko kamenja koje je nicalo na sve strane. Konačno smo sišli na prostranu livadu i nastavili dalje prema Krivelju. I u tom delu bilo je dosta kamenja i visoke žute trave koja je krila brojne nezgodne rupe. U svakom slučaju je to bio dan koji nam je držao konstantnu pažnju i nije dozvolio da mislimo ni na šta dugo do li na predeo kojim se krećemo.
U završnici ove atraktivne akcije potražili smo i jedan vodopad, ali je na našu žalost stena preko koje se inače obrušava bila suva. U blizini se čuo snažan huk vode i bilo je jasno da je otrgnuta od svog prirodnog toka i preusmerena na drugu stranu. Uskoro ćemo opet da se sretnemo s površinskim kopovima kriveljskih rudnika.. Neverovatan dan, pun različitosti, ushićenja i neverice, sreće i tuge… Život, šta li je…?
Tekst i fotografije: Emira Miličević