Brevet 200k Šumadije

Kažu da sam stručnjak da situaciju „preokrenem u svoju korist“! To „u svoju korist“ znači da sve ono što mi u jednom trenutku ne odgovara i ne dopada mi se, ja u svojoj glavi malo preokrenem i napravim od toga nešto podnošljivo. Naravno, ne znači da problem ili neprijatnost ne postoje, ali, eto, pronalazim način da sebi sve to olakšam, pa možda i ulepšam. Samo toliko. A, ionako sam već naučila da mi govore „lako je tebi“.

Dan pred nama, a u danu… 200k Šumadije!

Pa, da vidimo kako je to bilo „lako“ u nedelju 7. aprila 2019. godine, na brevet-biciklističkoj vožnji nazvanoj „200k Šumadije“! Datum je to poznat po velikom i radosnom hrišćanskom prazniku – Blagovesti, i narodnom verovanju da od tog dana prestaje zima. Ovaj nam deo apsolutno svima odgovara, pogotovo što je dane koji su prethodili brevetu obeležio izuzetno jak vetar – košava. Pomislih, ako propustim ovaj događaj zbog vetra, šta je sledeće što me može sprečiti u nečemu, i da li to neminovno vodi prema opuštanju i traženju izgovora za slabost, lenjost, neinventivnost, a vodi u depresiju i beznađe. Malo po malo sve ti postane teško, glupo, mrzovoljan si i bez motivacije. Dakle, razgovaram tako sa samom sobom, nema propuštanja, popuštanja, izgovora, već idem u još jedan izazov: vozim brevet 200k Šumadije!

Malo poziranja pred start breveta 200k Šumadije

Na Blagovesti 2019. jutro je sunčano, prohladno i izrazito vetrovito. Na startu u Novom Beogradu ima nas sedamdesetak. Tu smo i nas četiri, a otprilike je to i odnos muškarci:žene kad se radi o biciklističkim vožnjama. Naporan je to sport, zahteva značajnu fizičku i mentalnu snagu, izdržljivost, koncentraciju, a pogotovo u uslovima javnog saobraćaja i izuzetno loših puteva. Nego, da mi krenemo, jer, to nam je – što nam je, iz ove se kože ne može…

Malo smo se „motali“ po Novom Beogradu, prešli Most na Adi, i idemo dalje prema Avali, Ralji, Mladenovcu. Sve su to usponi, ali ne preterano jaki, može se to, ali je zato košava nemilosrdna. Nakon nekih 50-60 km kažem Goranu kako osećam svaki mišić na svom telu, tačno znam gde mu je kraj, a gde početak, vetar se rasipa preko mojih leđa, ramena, obavija bočne stomačne mišiće, lepo ih zateže, spušta se prema butinama, drži ih na okupu, listovi fino vibriraju i rade svoj posao – važno samo da nisu u grču. I, kažem ja, vidi ovaj vetar – k’o da smo na aeromasaži! Sledi hidromasaža po završetku breveta, sve ja tako zamišljam, nakon toga još jedna – manuelna… Pa, kad pogledaš, i jeste mi lako, sad i sama to shvatam, a trebalo je da mi to neko drugi kaže?!

KT1 na 74. km

KT2 – Lazarevac, 124. km

Osvežena idejom da sam u stvari sve vreme na prijatnoj aeromasaži, lako grabim dalje. Stižemo tako i do prve kontrolne tačke, u Belosavce ispred Topole. To je neki 74. km vožnje i radujem se jer smo prešli jednu trećinu puta. Još samo 130 km. Pih. Sad vetar posustaje i slede lepi kilometri prema Aranđelovcu, sa prelepim planinskim vrhovima u daljini. Šuma je, vidi se to i sa daljine, u punom cvatu, i prizori su mnogo lepi i nadahnjuju. Povremeno pravimo kratke pauze, odmaramo u šumici pored puta, prija malo se skloniti sa asfalta, ali i od nestrpljivih kamiona. Jedna hladnjača mi je prošla sasvim blizu, pa kamion, a vozila sam iza bele desne linije. Neverovatno. Ništa novo, na žalost. Blizu smo Lazarevca i KT2. Prolazimo kroz ovaj gradić, pronalazimo kaf „Veliki Ginko“, osoblje je veoma ljubazno, i ovde se „čekiramo“. Mali predah, pa idemo dalje. Sad je asfalt baš baš loš, mnogo je zakrpa, ali smo i dalje pod utiskom lepote predela kojima vozimo. Već smo „debelo“ zagazili u drugu polovinu današnjeg treka, pa i u treću trećinu, sve ja to tako razmišljam, evo nas i u Obrenovcu, prelazimo Savu, zanimljiv je most, a Sava prelepa. Bližimo se Beogradu, ali nas je opet sustigao i vetar. Ma, kao da nismo znali da će ga i opet biti…

KT3, Boljevci na 174. km

Vozimo pored savskog nasipa, tu baš pošteno „brije“, ali je lepo, mirno, dostojanstveno, nema ni mnogo automobila, tako da baš uživamo. Ulazimo u Boljevce, na 174. km je i treća kontrolna tačka, zaslužili smo i pauzu za sladoled, pa polako put Jakova, Surčina, prema Novom Beogradu i cilju naše današnje brevet-vožnje. Poslednji kilometri obeleženi su biciklističkom stazom koja je u raspadu, zubi nam zvekeču, kolena teško podnose te vibracije, sad već ne mogu da zamišljam da sam na aeromasaži, ovo je nešto što se zove sramota, jer ovako veliki grad i ljudi koji u njemu žive zaslužuju mnogo bolje. Nije ovo politika, ovo je nešto što svaki čovek i svaka nacija želi za sebe: potreba za napredovanjem i boljitkom.

Stigli smo na cilj današnjeg breveta – otud i sreća!

U našem slučaju – možda u nekom drugom životu. U ovom, stigli smo do našeg cilja, čekaju nas oni koji su ove kilometre “prepeglali” brže i bolje nego nas dvoje, ali i neka su, to su naši prijatelji, i sad ćemo da nazdravimo današnjem danu, našim ljubavima i strastima!

Pozdrav, do sledećeg susreta; i, za sebe uvek želite samo najbolje!

Zvoncajte