Nekad treba i da boli… Deluje sudbinski, ali nije. Samo je malo pompezno. Imam ja tako te periode kada “ni iz čega” napravim “nešto”. Ako ništa drugo, a ono se baš dobro zabavim, a za sobom uvek “povučem” još nekoga; dakle, zabava u dvoje, troje, .. ko će ga znati koliko kome treba za dobru zabavu…E, sad, o čemu bih ja to da vam pričam? I, da se vratim na onaj početak koji je malo “boleo”, te da vidimo kako i šta učiniti da bol bude manji?
Svako ima svoj način. Ja sam za ovaj aprilski dan svoj pronašla: želja da s mojim prijateljima planinarima i opet pređem 35 km pešačkog Homoljskog maratona, i s druge strane ljubav prema brdsko-planinskom biciklizmu, bili su dovoljno jaki… Jer, što kaže Vlada: Ti ništa ne radiš malo. Dakle, ja sam puno i silno želela i te dve želje spojila u jedan divan proletnji subotnji dan! I, pošto ne verujem u slučajnosti, evo i da dokažem: nije slučajno da je Zoki zvani Žabac negde zaturio pasoš, te smo, čekajući ga u autu s biciklima na krovu i ugledavši ga kako rezignirano praznih ruku ide prema nama, umesto u Rumuniju u nacionalni park Nera-Beušnica, “okrenuli“na Homolje. Da li je ovde “radila” čuvena vlaška magija… Hajde da se ne lažemo... Jeste, jer neka magija uvek postoji.
![Homoljske planine](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/03/IMG_0060.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Dakle, šta da vam kažem.. Staza Homoljskog maratona nije baš najsrećnije rešenje za Mtb vozače, ali smo nas četvoro uspeli da je prilagodimo sebi. U dogovoru s “fribajkerima” iz Petrovca na Mlavi, Dekijem, Zlatkom i ostalima, dogovor je da je uskoro i opet prođemo, u njihovoj organizaciji i na neki njihov način.
![Pauza pored jedne od pritoka Vitovničke reke](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/03/IMG_0139.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Homoljske planine - vrh Štubej](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/03/IMG_0035.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Da se vratim na stazu, iliti trek, ko tako više voli, jer se radilo o stazi ucrtanoj u GPS navigaciju. Početak je bio malo teži, zahtevniji, sa dugim i jakim usponima. Usledila je nagrada u vidu ujednačenog ritma širokom utabanom šumskom stazom. Blata skoro i da nije bilo, što i nije za pohvalu.. Hahaha… Šalim se, naravno: lep suv sunčan dan s malo vetrića izuzetno nam je prijao. Na nekim mestima duboke vododerine zahtevale su maksimalnu koncentraciju i spretnost. Pratili smo odlično obeležene staze Homoljskog maratona, ali smo ih ispod vrha Vranj zamenili paralelnim. U jednom je delu surov kamenjar, ali smo i to prošli bez ikakvih tehničkih ili drugih problema. Što se tiče ljudstva – nije bilo gubitaka, čak ni dozvoljenih: svi četvoro smo dobro točkovima “gazili” i preko izlivenih pritoka Vitovničke reke i preko svih ostalih šumskih eksesoara.
Šta je još bilo? Aha! Skoro da zaboravim tako važan detalj! Dve nedelje ranije na maljenskoj akciji proslavljali smo Natin rođendan, a moj poklon je bio čipkasta crvena podvezica koju je izvukla iz šolje za kafu i “ubola” najlepšu želju… Pa, želje imamo svi.. Jer, šta je najlepše? “Najlepša je želja, prijatelju”, te se i ja “okitih” jednom takvom podvezicom i ceo sam dan vozila sa crvenom vrpcom ispod biciklističkih bermudica. Davala mi je baš dobru energiju. I onu specifičnu magiju koju sa sobom donosi ovakav dan u okruženju homoljskih planina i ljudi koji im s poštovanjem i ljubavlju dolaze. Za kraj dočekasmo 8 kilometara spusta prelepom klisurom Vitovničke reke, uz nesmetano uživanje u mirisima, bojama i zvucima proleća.
![Približavamo se selu, i kraju današnje vožnje](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/03/IMG_0228.jpg?resize=768%2C1024&ssl=1)
![Vitovnička reka](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/03/IMG_0152-1.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Moji dragi prijatelji - planinari, s kojima zimi delim dobro i još bolje](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/03/20170401_164548.jpg?resize=576%2C1024&ssl=1)
Pred ulazak u Vitovnicu, selo nadomak Petrovcu na Mlavi, ujedno našu polaznu i završnu tačku, obradovana sam brojnim susretima s prijateljima planinarima koji su završavali pešački maraton – neko “mali”, 16 km, mnogi od njih onaj veći, 35 km. U samom selu bila je vesela atmosfera, skoro pa kafanska, sa sve pivom, muzikom, pevačicom. Naravno, i pasulj, koji se ceo dan krčkao u velikim kazanima pored zgrade seoske škole. Ova “moja” muška trojka s kojom sam provela dan i jeli su i pili, i sada su spremni za povratak kući. Biću i ja, ali samo da još malo sačekam One s kojima sam provela zimske nedeljne dane tumarajući bespućima srpskih planinskih prostranstava. Trenutak kada sam dočekala Jocu, Vladu, Miru, Milana, Zoricu i mnoge druge planinare, bio je veoma inspirativan i pun lepih emocija. Ujedno i onaj u kojem se razilazimo, sa željama za skori susret i ponovno druženje.