Uspon na Trem i Đorđinu čuku. A, najbolje dolazi!

Putovali smo noću. Nisam odmah mogla da zaspim, ali sam bila relaksirana i bilo mi je to sasvim dovoljno za dobar odmor. U toku noći sam ipak zadremala i trgla se kada sam osetila da se autobus blago zanosi u krivinama na putu za Donji Dušnik. Mrkla je noć, četiri sata izjutra, tiho je, čak se ni psi ne čuju. Pronalazimo mesto za parking, razbuđujemo se i pripremamo za uspon. Ima nas tridesetpetoro planinara, a vodiči su nam braća Aleksandar i Petar iz PD „Orfej“.

Inače, Donji Dušnik je seoce u opštini Gadžin Han u Nišavskom okrugu; leži u Zaplanjskoj kotlini, na 400 m nadmorske visine, između Babičke i Suve planine. Prema turskom popisu iz 1516. godine, kada je seoce nosilo ime baš kao i danas, imalo je 13 kuća, dva udovička domaćinstva i 3 samačka domaćinstva. U ovo naše vreme Donji Dušnik broji oko 500 duša, ne znam ima li samaca/udovaca/udovica, ali znam da je u planinarskim krugovima poznat jer je polazna tačka republičke akcije „Zimski uspon na Trem“ u organizaciji PD „Železničar“ iz Niša. Danas, 19.2.2022., manifestacija se održava 26. put, a meni će to biti peti uspon na Trem.

Uspon na Trem

Hladnjikavo je, ali ne preterano, za divno čudo svi smo se brzo razbudili i u 5.00 časova krenuli na uspon. Ne idemo standardnom stazom, već za mene potpuno novom, nepoznatom. Najpre se otprilike dva kilometra krećemo asfaltnom deonicom, izlazimo iz sela i ostavljamo zvuke nabujalog potoka. Prolazimo i kroz Gornji Dušnik, ulazimo u šumu, tihu, obasjanu mesečinom. Na putu je dosta kamenja, zemlje, povremeno i malo blata. Kako se približavamo izlasku na greben oseća se snažnije strujanje vazduha i vetar kako huči. Zaštićeni smo klisurom, ali ne zadugo. Trenutak kada smo iza sebe ostavili siguran zaklon i zakoračili prema slobodnom nebu i zvezdama bio je otrežnjujući – vetar skoro orkanske jačine sa svakim se našim korakom pojačavao i skoro nas obarao s nogu. Tlo pod nogama je zaleđeno, samo mestimice ima snega, verovatno ga je vetar razvejao. Oprezno se gazi, ide se što više prema sredini grebena, ne izaziva se sudbina. Jakna mi u prvom delu uspona apsolutno nije trebala, ali zato sada stavljam deblju kapu i rukavice, oblačim prsluk, jaknu, navlačim kapuljaču. U momentu kada je vetar goropadno jeknuo napravio je zvuk kao da gromovi ubojiti pucaju, te sam kapuljaču još jače stisnula i dobro ispod brade zavezala. Hodamo pognute glave, ne pravimo pauzu, već idemo, idemo.. Ionako sunca još nema, rano je, i dalje smo u tami, ima vremena da se prizori oko nas oslobode stega noći.

Trem, najviši vrh Suve planine, 1810 m n.v.

Još malo uspona, još jedan brežuljak iza kojeg se sunce rađa, velika površina pod ledom, i stižemo do Trema, najvišeg vrha Suve planine, na 1810 m n.v. Poslednjih tristotinjak metara idem s mladićem s kojim se dogovoram da se fotografišemo na vrhu, sačekamo ostatak ekipe, pa odlučimo da li ćemo da se vraćamo prema Donjem Dušniku ili da nastavimo do još jednog vrha, Đorđine čuke. I ne znam ko je taj mladić, i on je pošteno obmotan u jaknu, kapu, bandanu, oči su mu tek mali stisnuti prorez, a glas mu se od vetra jedva razaznaje. Pristiže ostatak ekipe, preporuka vodiča je da nastavimo, imamo dovoljno vremena i za dopunske kilometre i lepote.

Do Đorđine čuke trebalo nam je još 2.5 kilometra i skoro sat vremena pešačenja; srećom, nije bilo leda, ali je bilo mnogo upadanja u dubok sneg, a kako je sunce jačalo i temperatura rasla tako je i sneg bivao sve rastresitiji i teži za hodanje. Nikome to nije smetalo, jer je taj deo Suve planine predivan, prostran, a sneg i vetar su ga još više ukrasili napravivši čarobne skulpture. Vidljivost je bila odlična, gledali smo prema vrhovima Prokletija, Pirina, Šar planine, a zatim krenuli nazad. Prema Đorđinoj čuki

Prema Đorđinoj čuki

Ponovo smo došli do Trema, tu je već bilo mnogo planinara, svi su odlično raspoloženi, fotografišu se za uspomenu, uživaju u predivnom danu. Ko bi rekao da smo se pre nekoliko sati ovde povijali pod snažnim naletima vetra i klizali po zaleđenoj površini?!

Naša se ekipa razdvojila u nekoliko grupica; ovde su staze jako dobro obeležene i nema problema da se bilo ko snađe, a posebno nije problem za iskusne planinare koji ovde redovno dolaze. Jedan deo ekipe se već vratio u Donji Dušnik, drugi je otišao na vrh Sokolov kamen, a nas šestoro smo krenuli u spust prema prevoju Devojački grob, ali s idejom da se pre prevoja odvojimo i vratimo putem kojim smo jutros došli. Malo smo i ogladneli, te smo seli na jednu osunčanu livadu s namerom da nešto prezalogajimo i malo odmorimo. I onda se Saši rodila ideja da krenemo nekim trećim putem, da malo istražujemo, pronađemo novu stazu. Pa, dobro, rekosmo, imamo dovoljno vremena i za tu neku novu varijanta, ali da će se to pretvoriti u avanturu za pamćenje, .. eee… to niko nije mogao ni da pomisli!

Nas tri i njih trojica. Samo početni metri išli su preko osunčane gole padine; vrlo brzo smo zašli u šumu popadalog drveća i granja i klizajućeg tla. Kako stanemo, tako nam pod nogama sipa zemlja, vlažno lišće, pesak, kamenje. Sve se teže probijamo, grane i kržljava stabla pucaju pri svakom dodiru, trulo je, izvlači se zajedno s korenom. Deluje sve vrlo nezahvalno, ne znaš gde da tražiš oslonac i kako da se osiguraš od proklizavanja. Ipak, svi spretno nastavljamo spust, sve je toplije, direktno smo izloženi sunčevim zracima, valjda nam lica neće izgoreti. Grane mi se upliću u kosu, stajem da je pokupim u rep, skidamo jakne i pijemo vodu. Meni je negde ispao telefon! Moram da se vratim da ga tražim! U njemu je ceo moj život! Naš drugar pretražuje džepove, ranac, gleda oko sebe, ali telefona nema. Saša i on se vraćaju da traže telefon, a nas tri vođene Petrom nastavljamo spust. Sve vreme smo u komunikaciji sa Sašom putem toki-vokija, navijamo da drugari nađu telefon, ali navijamo i da što bolje i sigurnije pređemo naredne metre. Spust je sve intenzivniji, teren sve zahtevniji, shvatamo da se nalazimo u koritu reke koja je ko zna kada tekla ovim delom planine i ostavila za sobom pustoš. Odavno ovde nije ljudska noga kročila, to smo sigurni. Sporo napredujemo, pazimo na svoju bezbednost. Imamo dovoljno vremena, nema potrebe da žurimo i izlažemo se nepotrebnom riziku. Petar je ispred nas, bira najbezbedniji put, u jednom trenutku ga gubimo iz vida, Ana ga zove, Petre, gde si, on se ne odaziva, a uskoro smo saznali i zašto.

Suva planina

Petar stoji na rubu kaskadne litice sa konopcem u rukama i vezuje ga oko drveta. Radi to mirno, maksimalno posvećen i koncentrisan. Nas tri zastajemo, ne možemo da verujemo, pa da li je ovo prava avantura na pomolu, a mi mislili da je i ovo do sada bila avantura?! Ništa vi ne znate, drage moje, pričam sa sobom kao da sam neko ko sve to gleda sa strane. Prilazimo Petru, on kaže da ćemo morati pomoću konopca da se spustimo niz stenu koju je očigledno nekada davno napravila reka i niz koju se obrušavao vodopad. Knedla mi je u grlu, nemam pojma kako se to radi osim sa fotografija.  Sneža je iskusna, obradovala se novonastaloj situaciji, vrlo brzo je konopac obezbeđen, ona se prva spušta, ispituje teren, govori nam šta sve nogama napipava i koje su mogućnosti za bezbedan spust. Nakon nje spušta se Ana, a Sneža se sklanja iz poveće stene jer je teren izuzetno sipljiv, zemlja, kamenje sitno i krupno, granje, sve se to velikom brzinom odronjava i pada prema dubini. Sad idem ja, ajoj, majko moja, pa valjda neću pogrešiti, da vidim i to čudo, kako ću uspeti. A uspeću, naravno. Samo početak je bio možda malo nesigurniji i nezgrapan, sve dalje je bilo bez problema, osim što mi je leva noga, kada sam već dotakla sigurno tlo, blago proklizala na siparu, pa sam se desnom prislonila uza stenu da održim ravnotežu, i tako se malo udarila, ali ništa strašno, više se udarim i više me zaboli kada se sudarim sa radnim stolom na poslu.

Saša se javlja, našli su telefon, krenuli su za nama, ne znaju koliko smo odmakli. Ne idite za nama, dobacujemo, trebaće vam dosta vremena za spuštanje, bolje se vratite na greben i nastavite uobičajenom stazom preko Devojačkog groba i Bojaninih voda. Sve je lako i brzo dogovoreno, pa nastavljamo svak svojim putem.

Prve kaskade smo prošli, ubrzo dolazimo i do drugih, trećih, i taman kada smo pomislili da nam konopac više neće trebati, došli smo i do četvrte. Sad je to već rutina, savladavamo i tu prepreku, spust je sve strmiji, korito reke dublje i reklo bi se da se dobro zabavljamo. Navigacija pokazuje da imamo još trista metara dužinskih i 100 visinskih i da posle toga izlazimo na kolski put i dalje prema Donjem Dušniku. Kad smo u šumi ugledali razbacane plastične flaše i kese znali smo da je civilizacija blizu. Sad smo već skoro na ravnom tlu, pojavljuje se i travica, skrećemo u desno, tu su ostaci klupe i drvenog stola a odmah pored i ograđen izvor. Zastajemo da nešto prezalogajimo i popijemo vode. Super smo raspoloženi, pitamo Petra kad će opet da nas vodi na sličnu avanturu, vidimo da je zadovoljan, smeška se, ali kaže da ne bi bilo loše da požurimo jer je povratak za Beograd planiran za 16 časova, pa da stignemo na vreme. Ostalo nam je još oko pet kilometara do sela i to smo vredno prepešačili, većinom pretrčali. U selu sve vrvi od zadovoljniih planinara, prilazimo našoj grupi i prepričavamo događaje, oni nas pitaju kada je to bilo, mi kažemo – pa evo, ekskluziva, upravo se izdešavalo!

Mnogo dobra priča, odličnih 27 kilometara, približno 1800 m uspona, sjajan tim; bilo nam je fantastično! Saznali smo od domaćina da postoji bolji prolaz kroz šumu, da smo išli najtežom stranom, kroz korito reke, ali smo im dali odličnu ideju da se prokrči i obeleži još jedna atraktivna staza prema suvoplaninskim vrhovima. Na putu za Beograd smišljali smo ime novoj stazi, i, jasno je – opet ćemo je proći! Dotle, pozdrav, do novih avantura i izazova!

Zvoncajte