Tulove grede – podigni ruke i dodirni vrh!

Ako ste propustili uvodnu priču o MTB vikendu na Velebitu, priča je ovde

Evo nas u Cvituši, nazdravljamo početku divnog druženja i Biciklijadi Srce Velebita – Sveti Rok MTB tour. Pre nego se previše opustim uz Velebitsko svetlo pivo i ekipu iz organizacije Biciklijade, biram bicikl koji ću voziti naredna tri dana. Na raspolaganju mi je niz e-bajkova i po neki “običan” MTB Cube. Moj izbor je da vozim na žgance – u  slobodnom prevodu (to sam sad naučila) to znači da se vozi bez ikakvog stimulansa, odnosno bez “struje”. Ovde mnogo sveta vozi e-bike, pa bi se reklo da žganci nisu popularni za doručak, nisu ono što su nekad bili, ili nam sa svakom godinom treba sve više žganaca. I tako dođe trenutak istine kad shvatiš da si se promenio u stvari – ti!

Sve je teže odoleti naletu novotarija, ali s obzirom da mi predstoji osmodnevni Čiker MTB maraton i treba da poradim na svojoj kondiciji, odlučila sam se za vožnju na žgance. Izabrala sam simpatičnog i čini se pouzdanog Cube-plavušana, Krešo mu je dodao žuti bidon i bila sam spremna za sutrašnju vožnju. U toku večeri pridružile su nam se Iva i Linda, moje cimerice u sobi i devojke s kojima ću provesti fenomenalne, nezaboravne trenutke na Velebitu. Ali, idemo redom.

Moj plavušan Cube i ja, pred početak 1. dana Biciklijade Srce Velebita
Moj plavušan Cube i ja, pred početak 1. dana Biciklijade Srce Velebita

Petak je, 24. maj 2019. godine. Jutro u Svetom Roku je prohladno, vedro i sunčano. Danas su na meniju dve bike&hike rute, a ja sam izabrala onu zbog koje sam najviše ovde i došla: Majstorskom cestom do podno Tulovih greda, a zatim uspon na najviši vrh.  Isprobavam bicikl, sve je u odličnom stanju i spremno za vožnju, te preostalo vreme do polaska koristim za druženje i upoznavanje. Tu je i jedan od sponzora Biciklijade, Cobra box, i njihov unikatni elektrobicikl Srce Velebita, oslikan specijalnom air brush metodom. Bočno uz hostel parkiran je kombi Gianta: oni su tehnička podrška MTB vozačima. Sve vrvi od raspoloženih glasova i nasmejanog biciklističkog sveta.

Šetkam tremom i gledam pravo na Sveto brdo, blago obavijeno finom maglom zbog kiša koje su u prethodnom periodu nemilice natapale zemlju i šume. Nekada ranije verovatno ne bih primetila ovakvu lepotu, jer u urbanoj sredini otupe ti mnoga čula. Interesantno je što i mnogi koji su odrasli u ruralnim sredinama, nakon nekog vremena života u gradu, izgube tu vezu s prirodom. Možda je podsvesno vezuju za siromaštvo. Kad god tati pokazujem fotografije s mojih planinskih izleta, njegova reakcija je uvek ista: “Lepo je to, ali nikad ne bih poželeo da tu i odem!”. U slobodnom prevodu: Mani me tog krša i kamena, jedva sam se svojevremeno izvukao iz hercegovačkog krša i neimaštine.

Skretanje za Majstorsku cestu
Skretanje za Majstorsku cestu
Jedan od vidikovava pored puta
Majstorskom cestom, prema prevoju Mali Alan

Bliži se vreme za polazak u vožnju. Vodiči nas okupljaju, daju nam osnovne instrukcije i konačno krećemo. Ima nas sedamnaestoro: tri dame i četrnaest muškaraca. Prvih pet km je asfaltni uspon, a zatim skrećemo u desno, na makadamsku, Majstorsku cestu. Dakle, to je ta Majstorska!! Toliko sam čula i čitala o Njoj, da imam osećaj da se već dobro poznajemo!

Vredi ovde prozboriti koju o ovom remek-delu gradnje u prvoj polovini XIX veka: Cestu je, po nalogu bečkog dvora, izgradio Josip Kajetan Kažić. Ideja je bila da se napravi najkraći i najbrži put do Zadra i Dalmacije; trasa ceste je sprovedena po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama, a s gradnjom se krenulo od Obrovca, preko prevoja Mali Alan, sve do Svetog Roka, gde se spajala s već postojećom trasom Dalmatinske ceste. Majstorska cesta je specifična i po tome što je njen maksimalni nagib u vreme izgradnje bio do 5.5%; duga je 41 km, a dovršena je i svečano puštena u saobraćaj 1832. godine. Od 2007. je pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao kulturno dobro od istorijskog značaja.

Na prevoju Mali Alan, 1045 mnv
Na prevoju Mali Alan, 1045 mnv

Dosta je toplo, ali sada vozimo kroz šumu i temperatura je vrlo prijatna. Sve vreme se penjemo, upravo tih 5% o kojima smo pričali, i to poprilično traje, nekih petnaestak km. Stižemo do prevoja Mali Alan na 1045 m nv odakle prvi put u daljini vidim Tulove grede kako se ponosno uzdižu iznad okoline. Nakon kratke pauze i fotografisanja kreće spust prema podnožju Tulovih greda. Tih pet km bilo je neverovatno uživanje i nisam dala da me ponese taj osećaj slobode i nesputanosti, već sam se suzdržavala od preranog susreta s Njegovim Veličanstvom Tulom. Osećaj je bio kao da u rukama držim pismo veoma dragocenog sadržaja i da ne treba da žurim s njegovim otvaranjem i čitanjem. Možda odnekud vetar dune i polako rastvori stranice?

Društvo mi pravi Nedjeljko, jedan od vodiča, zadužen da ide poslednji i ne dozvoli da se iko izgubi ili se nešto drugo nepredviđeno dogodi. Odgovara mi njegova mirnoća, to što ne pravi bilo kakvu presiju, već spremno učestvuje u mom zastajkivanju, divljenju, fotografisanju. 

Tulove grede

Stižemo do podnožja Tulovih, obilazimo oko burobrana. S desne strane u daljini vidi se more, a mi prolazimo pored table na kojoj piše da je ovde sniman film o Winnetouu. Još samo malo pedalanja i dolazimo do kombija Srca Velebita koje nas čeka s hranom, pićem i opremom za uspon na Tulove, te se nakon kratkog predaha preobuvamo i krećemo u potpuno novu i drugačiju avanturu.

Svuda oko nas su kameni oblici neverovatne raskoši i lepote, uspravnih stubova i tornjeva, puni procepa i pukotina. Za ovaj čudnovati kraški fenomen vezane su brojne legende. Jedna od njih je da su se ovde nekada davno iz jaja legli zmajevi, a u stenama su živele nevidljive velebitske vile; druga kaže da je ovde obitavala Crna kraljica, po kojoj je i obližnji planinski prevoj dobio ime – Kraljičina vrata. Kroz ta “vrata” ćemo proći naredni dan, na putu za more, ali o tome drugom prilikom.

Početni deo uspona na Tulove grede

Tulove grede

Tulove grede

Sada smo već zašli dublje među stene. Krećemo se dosta smelo, ali ne skrećemo sa obeležene staze. Dolazimo do dela gde je valjalo odlučiti šta dalje: ići na najviši vrh ili se vratiti nazad? Sve vreme sam u društvu Ive i Linde i one su hrabro krenule prema čeličnoj sajli koja je vodila negde u dubinu. Dokle u dubinu – ne znam, nije se videlo, ali kada sam pogledala daleko napred i u vis, na visokim glatkim stenama videla sam nekolicinu naših prijatelja koji su vešto prianjali uz kamene gromade i napredovali prema vrhu. Uuuuhhh… Učinilo mi se to prilično ekstremnim, ali Iva i Linda se nisu ni malo dvoumile, već su se hrabro uputile prema sajli i povukle i mene za sobom. To mi je u stvari i trebalo – da znam da sam deo tima i da ćemo biti zajedno do kraja. 

Uspon je bio veoma interesantan i odlično smo ga savladali. Raspoloženje među nama je bilo perfektno i osetilo se koliko se radujemo svakom koraku u vis, svaki put kad bi ruka zauzela dobar položaj, kad bi se prsti vešto uvukli u udubinu stene. Na nekim mestima useci su bili prilično tesni i tu smo skidali rančeve i dodavali onom ispred koji se već provukao. Sve u svemu, veoma zanimljivo i baš baš dobro! Ubrzo smo bili na samom vrhu, na 1120 m n.v, gde nas je već čekala nešto brža i spretnija ekipa. Usledio je pogled s vrha na Majstorsku cestu, na more, uz poneki krik ptica koje slobodno lete nebeskim prostranstvom. Vrhunski doživljaj.. Napravili smo kratku pauzu za fotografisanje, u čemu nas je prekinulo malo kiše.. Ili je to možda vetar doneo kapljice s mora… Kako god, odlučili smo da ne rizikujemo bespotrebno i krenuli nazad.

Spust je bio možda samo malo nezgodniji, ili je trebalo malo više opreza, ali, verujte – bilo je fenomenalno! Odlično iskustvo, odlična penjačka ekipa i Tulove grede koje su se pokazale kao pravi domaćini. Usledili su poslednji metri i neobuzdano ushićenje zbog svega što smo doživeli!

Vraćamo se u Sveti Rok – jedva čekam da ispričam Željku da mi je bilo super, da je Velebit neodoljiv, da su Tulove famozne, impresivne i čarobne, a on će, sigurna sam, uz šarmantan osmeh dodati: “Jesam li ti rekao?! Kad jednom ovde dođeš, doći ćeš i opet!”

Nastaviće se.

Zvoncajte