Ako ste propustili uvodnu priču o MTB vikendu na Velebitu, priča je ovde
Evo nas u Cvituši, nazdravljamo početku divnog druženja i Biciklijadi Srce Velebita – Sveti Rok MTB tour. Pre nego se previše opustim uz Velebitsko svetlo pivo i ekipu iz organizacije Biciklijade, biram bicikl koji ću voziti naredna tri dana. Na raspolaganju mi je niz e-bajkova i po neki “običan” MTB Cube. Moj izbor je da vozim na žgance – u slobodnom prevodu (to sam sad naučila) to znači da se vozi bez ikakvog stimulansa, odnosno bez “struje”. Ovde mnogo sveta vozi e-bike, pa bi se reklo da žganci nisu popularni za doručak, nisu ono što su nekad bili, ili nam sa svakom godinom treba sve više žganaca. I tako dođe trenutak istine kad shvatiš da si se promenio u stvari – ti!
Sve je teže odoleti naletu novotarija, ali s obzirom da mi predstoji osmodnevni Čiker MTB maraton i treba da poradim na svojoj kondiciji, odlučila sam se za vožnju na žgance. Izabrala sam simpatičnog i čini se pouzdanog Cube-plavušana, Krešo mu je dodao žuti bidon i bila sam spremna za sutrašnju vožnju. U toku večeri pridružile su nam se Iva i Linda, moje cimerice u sobi i devojke s kojima ću provesti fenomenalne, nezaboravne trenutke na Velebitu. Ali, idemo redom.

Petak je, 24. maj 2019. godine. Jutro u Svetom Roku je prohladno, vedro i sunčano. Danas su na meniju dve bike&hike rute, a ja sam izabrala onu zbog koje sam najviše ovde i došla: Majstorskom cestom do podno Tulovih greda, a zatim uspon na najviši vrh. Isprobavam bicikl, sve je u odličnom stanju i spremno za vožnju, te preostalo vreme do polaska koristim za druženje i upoznavanje. Tu je i jedan od sponzora Biciklijade, Cobra box, i njihov unikatni elektrobicikl Srce Velebita, oslikan specijalnom air brush metodom. Bočno uz hostel parkiran je kombi Gianta: oni su tehnička podrška MTB vozačima. Sve vrvi od raspoloženih glasova i nasmejanog biciklističkog sveta.
Šetkam tremom i gledam pravo na Sveto brdo, blago obavijeno finom maglom zbog kiša koje su u prethodnom periodu nemilice natapale zemlju i šume. Nekada ranije verovatno ne bih primetila ovakvu lepotu, jer u urbanoj sredini otupe ti mnoga čula. Interesantno je što i mnogi koji su odrasli u ruralnim sredinama, nakon nekog vremena života u gradu, izgube tu vezu s prirodom. Možda je podsvesno vezuju za siromaštvo. Kad god tati pokazujem fotografije s mojih planinskih izleta, njegova reakcija je uvek ista: “Lepo je to, ali nikad ne bih poželeo da tu i odem!”. U slobodnom prevodu: Mani me tog krša i kamena, jedva sam se svojevremeno izvukao iz hercegovačkog krša i neimaštine.



Bliži se vreme za polazak u vožnju. Vodiči nas okupljaju, daju nam osnovne instrukcije i konačno krećemo. Ima nas sedamnaestoro: tri dame i četrnaest muškaraca. Prvih pet km je asfaltni uspon, a zatim skrećemo u desno, na makadamsku, Majstorsku cestu. Dakle, to je ta Majstorska!! Toliko sam čula i čitala o Njoj, da imam osećaj da se već dobro poznajemo!
Vredi ovde prozboriti koju o ovom remek-delu gradnje u prvoj polovini XIX veka: Cestu je, po nalogu bečkog dvora, izgradio Josip Kajetan Kažić. Ideja je bila da se napravi najkraći i najbrži put do Zadra i Dalmacije; trasa ceste je sprovedena po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama, a s gradnjom se krenulo od Obrovca, preko prevoja Mali Alan, sve do Svetog Roka, gde se spajala s već postojećom trasom Dalmatinske ceste. Majstorska cesta je specifična i po tome što je njen maksimalni nagib u vreme izgradnje bio do 5.5%; duga je 41 km, a dovršena je i svečano puštena u saobraćaj 1832. godine. Od 2007. je pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao kulturno dobro od istorijskog značaja.

Dosta je toplo, ali sada vozimo kroz šumu i temperatura je vrlo prijatna. Sve vreme se penjemo, upravo tih 5% o kojima smo pričali, i to poprilično traje, nekih petnaestak km. Stižemo do prevoja Mali Alan na 1045 m nv odakle prvi put u daljini vidim Tulove grede kako se ponosno uzdižu iznad okoline. Nakon kratke pauze i fotografisanja kreće spust prema podnožju Tulovih greda. Tih pet km bilo je neverovatno uživanje i nisam dala da me ponese taj osećaj slobode i nesputanosti, već sam se suzdržavala od preranog susreta s Njegovim Veličanstvom Tulom. Osećaj je bio kao da u rukama držim pismo veoma dragocenog sadržaja i da ne treba da žurim s njegovim otvaranjem i čitanjem. Možda odnekud vetar dune i polako rastvori stranice?
Društvo mi pravi Nedjeljko, jedan od vodiča, zadužen da ide poslednji i ne dozvoli da se iko izgubi ili se nešto drugo nepredviđeno dogodi. Odgovara mi njegova mirnoća, to što ne pravi bilo kakvu presiju, već spremno učestvuje u mom zastajkivanju, divljenju, fotografisanju.

Stižemo do podnožja Tulovih, obilazimo oko burobrana. S desne strane u daljini vidi se more, a mi prolazimo pored table na kojoj piše da je ovde sniman film o Winnetouu. Još samo malo pedalanja i dolazimo do kombija Srca Velebita koje nas čeka s hranom, pićem i opremom za uspon na Tulove, te se nakon kratkog predaha preobuvamo i krećemo u potpuno novu i drugačiju avanturu.
Svuda oko nas su kameni oblici neverovatne raskoši i lepote, uspravnih stubova i tornjeva, puni procepa i pukotina. Za ovaj čudnovati kraški fenomen vezane su brojne legende. Jedna od njih je da su se ovde nekada davno iz jaja legli zmajevi, a u stenama su živele nevidljive velebitske vile; druga kaže da je ovde obitavala Crna kraljica, po kojoj je i obližnji planinski prevoj dobio ime – Kraljičina vrata. Kroz ta “vrata” ćemo proći naredni dan, na putu za more, ali o tome drugom prilikom.

Sada smo već zašli dublje među stene. Krećemo se dosta smelo, ali ne skrećemo sa obeležene staze. Dolazimo do dela gde je valjalo odlučiti šta dalje: ići na najviši vrh ili se vratiti nazad? Sve vreme sam u društvu Ive i Linde i one su hrabro krenule prema čeličnoj sajli koja je vodila negde u dubinu. Dokle u dubinu – ne znam, nije se videlo, ali kada sam pogledala daleko napred i u vis, na visokim glatkim stenama videla sam nekolicinu naših prijatelja koji su vešto prianjali uz kamene gromade i napredovali prema vrhu. Uuuuhhh… Učinilo mi se to prilično ekstremnim, ali Iva i Linda se nisu ni malo dvoumile, već su se hrabro uputile prema sajli i povukle i mene za sobom. To mi je u stvari i trebalo – da znam da sam deo tima i da ćemo biti zajedno do kraja.
Uspon je bio veoma interesantan i odlično smo ga savladali. Raspoloženje među nama je bilo perfektno i osetilo se koliko se radujemo svakom koraku u vis, svaki put kad bi ruka zauzela dobar položaj, kad bi se prsti vešto uvukli u udubinu stene. Na nekim mestima useci su bili prilično tesni i tu smo skidali rančeve i dodavali onom ispred koji se već provukao. Sve u svemu, veoma zanimljivo i baš baš dobro! Ubrzo smo bili na samom vrhu, na 1120 m n.v, gde nas je već čekala nešto brža i spretnija ekipa. Usledio je pogled s vrha na Majstorsku cestu, na more, uz poneki krik ptica koje slobodno lete nebeskim prostranstvom. Vrhunski doživljaj.. Napravili smo kratku pauzu za fotografisanje, u čemu nas je prekinulo malo kiše.. Ili je to možda vetar doneo kapljice s mora… Kako god, odlučili smo da ne rizikujemo bespotrebno i krenuli nazad.
Spust je bio možda samo malo nezgodniji, ili je trebalo malo više opreza, ali, verujte – bilo je fenomenalno! Odlično iskustvo, odlična penjačka ekipa i Tulove grede koje su se pokazale kao pravi domaćini. Usledili su poslednji metri i neobuzdano ushićenje zbog svega što smo doživeli!
Vraćamo se u Sveti Rok – jedva čekam da ispričam Željku da mi je bilo super, da je Velebit neodoljiv, da su Tulove famozne, impresivne i čarobne, a on će, sigurna sam, uz šarmantan osmeh dodati: “Jesam li ti rekao?! Kad jednom ovde dođeš, doći ćeš i opet!”
Nastaviće se.