Nedelja je, 11. februar 2018., i tradicionalni zimski uspon na Stolove, u organizaciji PD „Azimut“ iz Beograda. Autobus baš pun, a naš vodič Vlada Radivojević u svom „pozdravnom govoru“ lepo reče: „Auuu, šta vas je, baš ste svi došli! Vi, kad dođete – dođete, a kad ne dođete, pola vas nema…“. Znamo svi šta je Vlada na svoj vickast način hteo da kaže, a i ne čudimo se što je autobus pun. Kad je u planu penjanje na Stolove uvek se traži „karta više“. Ipak, gledam na sedištu ispred sebe u Mušku Glavu, a s desne strane, učini mi se, prazno mesto. Otkud sad to, pomislih…. U sledećem trenutku ta se Muška Glava naginje prema prozoru i nešto tiho zbori. E, sad je već jasnije, ali ne i dovoljno shvatljivo: vidim malenog dečaka, ljubi ga tata, ali mi ne bi jasno gde su se to oni uputili. Možda da se malo grudvaju, sanjkaju, valjaju u snegu, dok mi „veliki“ prepešačimo naših 20 i nešto kilometara? Pa, dobro, Vuk je mali, nema mu ni pet godina, već će se on i tata Aleksa nekako snaći. Tako sam onda mislila. A, na kraju dana…. Ko je Veliki, i ima li Malih na Vladinim akcijama?
Gnjavimo tako nekih 200 km, sve do Kraljeva, a zatim i Kamenice, odakle krećemo u penjanje. Plan je bio da se pođe iz sela Brezna, ali sneg pada bez prestanka, put je klizav, nedovoljno očišćen, a želju da se o nama i opet priča kao o „zavejanim planinarima“ baš i nemamo. Ima i boljih načina da se za nas čuje, već ćemo neki izabrati. Ovaj put je sve, tako smo odlučili, samo “do nas“; nema izmotavanja po tipu “nije do mene, šta sam ja tu mogao…“.
![Polazak na penjanje iz Kamenice i odmah uspon](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/02/IMG_0002.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Uspon na Stolove](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/02/IMG_0025.jpg?resize=683%2C1024&ssl=1)
![Maglovit zimski dan na Stolovima](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/02/IMG_0049-2.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Po izlasku iz busa odmah uspon, nešto jači, i dobra prilika da iza sebe brzopotezno ostavimo nagomilane frustracije svakodnevice. Uranjamo u maglovito, već poodmaklo jutro. Za divno čudo nije hladno, a nema ni vetra. Snega je sve više, ujednačeno pada, suv je, idealan da se u njega i malo uvaljaš. Sve za dobru fotku! Iskoristićemo prvi zgodan trenutak, negde uz neki nakićeni čempres malo i mi „pasti s nogu“. Inače, kad smo već kod nogu, krećemo se prilično sporo: kao da nam, pored konstantnog uspona, i sve gušća magla pravi neku vrstu otpora. Jasno je da neće biti mnogo pauziranja, jer se valja i spustiti za videla. Jedna od prvih lekcija koje sam naučila kad sam počela da planinarim jeste da gde god se u kratkom zimskom danu na planini nađeš, u pola tri popodne krećeš da se vraćaš. Pa dokle si stigao – stigao si. A, naš cilj za današnji dan je najviši vrh Stolova, Kamarište na 1375 mnv, u narodu zvan i Ravni Sto, verovatno zbog platoa kojim je vrh „zastrt“. Da ga prekrijemo kariranim stolnjakom i nešto malo i prezalogajimo, kako to obično mi planinari i radimo kad se popnemo na neki od vrhova, e, za to baš i nismo bili raspoloženi. Zašto, kako, sve ću lepo objasniti, ali još malo da se vratimo na staze koje su se zvezdasto sa Kamarišta spuštale i kojima smo se polako prema vrhu kretali.
Po izlasku iz jedne šume četinara nailazimo na nekoliko konja, a ubrzo s leve strane ka nama u kasu ide i krdo od njih četrdesetak. Tu kreće i naše ushićenje! Mnogi su se za ovaj trenutak baš pripremili, i iz ranca izvadili jabuke, šargarepe, pomorandže. Ko nije bio dovoljno brz – brži su bili konji, zagnjurivši glave u rastvorene rančeve i pune kese ponuda. Razdragano su njištali i udarali kopitama, sve se vrteći oko nas. Na trenutke je to izgledalo i malo haotično, a u momentu kad se iskeze i brzo u paru krenu da galopiraju – ne baš prijatno. Barem se to meni tako činilo. Premda, ja sam jednog od tih konja pre nekoliko godina baš ovde i uzjahala, ali onda su tu bili i ljudi iz Udruženja ljubitelja konja „Stolovi“ koji brinu o njima, obilaze ih, hrane, timare, i pored tih ljudi sam se osećala sigurno. Rekla bih da su ovi konji na neki način i proslavili Stolove. Jedni kažu da su potpuno divlji, drugi ih karakterišu kao poludivlje. Ipak, nije teško ući u poreklo njihovog bivstvovanja na ovoj planini. Nekada su to bile domaće životinje koje su gazde dovodile leti na ispašu. U međuvremenu su se konji prilagodili surovim uslovima života i ne samo da su opstali, već se njihov broj i uvećava. Među njima i sada ima onih koji su uredno čipovani i zna se ko su im vlasnici. Posebno se za njih čulo u zimu 2012. godine, kada su vladale nezapamćene hladnoće, a hrana im dopremljana helikopterom MUPa. Tada je tu akciju pratila cela Srbija, a verovatno i zemlje u okruženju, jer je sve to izgledalo veoma spektakularno. Konji su pronađeni u dosta dobro kondiciji zbijeni na južnoj padini planine, verovatno se tako branivši od napada gladnih vukova. I ne znamo ko su im sve prirodni neprijatelji, ali očigledno je da na nas, ljude, mogu da računaju. Ne verujem da ovde ima konjokradica, ili možda samo ne znam…
![Pravac ka vrhu Stolova](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/02/IMG_0088.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Polako se udaljavamo od krda, ono se vraća svojoj svakodnevici a mi se suočavamo s jakim vetrom i zamrznutim snežnim iglicama. Zbijamo se, sad valja biti na oprezu: magla je značajno smanjila vidljivost, a puteljak koji su nam uprtili planinari „Jelenka“ iz Pančeva je prekriven novim naslagama snega i sad se više u to kao orijentir za put ka vrhu ne možemo osloniti. Pred nama je završni uspon, još nekoliko kilometara uglavnom čistine. Ipak, nailazimo i na nizove bukovog i hrastovog drveća. Ima i četinara, lepo zaselih u belom okruženju: spustili svoja umorna ramena otežala pod teretom snega. Sve to gledamo kroz maglu, najvažnije je da ne izgubimo onog ispred sebe.
![Još malo, pa smo na Kamarištu, najvišem vrhu Stolova](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/02/IMG_0162.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Kamarište na 1375 mnv, najviši vrh Stolova](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2018/02/IMG_0163.jpg?resize=683%2C1024&ssl=1)
Još malo preko kamenja, te ogoljelim grebenom stižemo do najvišeg vrha Stolova, kao što već rekosmo – Kamarišta na 1375 mnv, premda se u literaturi kao najviši vrh uglavnom spominje Usovica. Ko je pogrešio i ko sad treba grešku da ispravi? U svakom slučaju, vrh se uvek obeleži i pauzom za užinu, a i dobrom fotkom, naravno. Ovaj put je vetar toliko jako duvao, vidljivost bila minimalna, okolni vrhovi samo u našoj mašti, te smo skratili naš boravak na najvišoj tački za današnji dan i krenuli da se vraćamo. Povratak je bio relativno brz i blago nezanimljiv, jer malo ko od nas voli da penje i spušta istom stranom. No, dobro, nije to ni tako važno. Kao što rekoh, već ćemo nešto i u današnjom danu pronaći da nas vodi i pruži nam posebno zadovoljstvo i spektakl.
U povratku sam se „zakačila“ za grupu pančevačkih planinara i „prisluškivala“ njihove dogodovštine iz kanjona Brnjice. I nakon nekoliko meseci se o tom zalasku u noćnu avanturu priča: o preskakanju, proklizavanju, upadanju u hladnu vodu… biće da je bilo baš luuuudooo… Tako stigosmo i do jednog natkrivenog odmorišta. Tu sam malo predahnula, „izgubila“ moje pančevačke prijatelje, ali dobila nešto što ću uvek pamtiti: dakle, kad sam na sred grebenskog puteljka ugledala Aleksu i Vuka, odlično raspoložene, rumene, zadovoljne, nisam mogla da ne pokažem ushićenost! Neverovatno dokle su došli otac i sin, i još nas i sačekali, da se tako ojačani zajedno vratimo do Kamenice!
Malo su hodali ispred mene, i prvo sam zapazila Vukove rukavice, odnosno bilo je jasno da su tatine, jer je tata bio golih prstiju. Vuk ih je nosio neverovatno dostojanstveno i vrlo simpatično. Pogledah malo bolje i videh da oca i sina „spaja“ naranđasti konopac. A-joj, pa tek što je to bilo simpatično! Ne pitah Aleksu s kojom idejom je to uradio, te tako mogu samo svoju ovde da izložim: tata je brinuo da malo ne odluta u mislima i tako na trenutak „izgubi“ ideju o detetu koje ide iza njega i, eventualno, proklizava… Hm… kažu da ako za nekoga kažeš da nešto ne može, to u stvari znači da ne možeš ti.. Tako i ova situacija: verovatno sam zamislila kako se ja „otkačim“ dok hodam, pa bih moguće i na dete mogla da zaboravim. Ipak, ne mislim da je tako. Roditelj koji dovodi dete u prirodu, u snežnim uslovima na planinu, sigurna sam da je onaj roditelj koji ima ideju odrastanja i vaspitanja svog deteta na jedan potpuno drugačiji način u odnosu na nešto što je uobičajeno, a u nekoj svojoj izopačenosti čak postalo i prihvatljivo. I, kao što mi kasnije reče tata-Aleksa, on i mama-Sena sad čekaju i treće dete, svoju porodicu su “sklonili” od velegradske džunge i skućili se u Alibunaru, redovno na izlete idu u Deliblatsku peščaru, a za dve-tri godine će svi petoro na planinu. “Sa malim nemam prava na grešku”, reče Aleksa kad sam izrazila svoje divljenje za način na koji je brinuo o detetu u današnjemu danu: ispešačili su kroz igru skoro 15 kilometara, družili se s konjima i srećni i zadovoljni se vratili do autobusa. “Da nije bilo pomoći svih vas, ne bi uspeli”, i to reče Aleksa. To mu verujem, ali da je Vuk – mali.. E, to ne verujem! A, kakav je doživljaj ovog dana Malog-Velikog Vuka? Da li je mogao da zna kakva ga avantura čeka? Vuk vuka nije sreo, ali je svoju hrabrost i odvažnost pokazao i mnogima lekciju dao!
I, za kraj, šta rekosmo: ima li malih na Vladinim akcijama?