Ta lepa aristokratkinja uspela je da sačuva svoje belo lice, a nikada ga od sunca nije krila. I opet nas je dočekala odlično raspoložena, bez trunke oholosti, iako svesna svojih moći. Modra Resava obmotavala se oko njenih skuta i nije nas sprečavala da joj se približimo. Plavo nebo grlilo je snegom prekrivene livade. Na nama je bilo samo da se prepustimo.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/20180325_164900.jpg?resize=1000%2C563&ssl=1)
U subotu, 18. januara 2020., PSK “Resava” iz Strmostena organizovao je tradicionalni Bogojavljenski uspon na Beljanicu. S posebnim zadovoljstvom pridružila sam se ekipi planinara PK “Avanturisti” i “Orfej” iz Beograda i krenula put Despotovca, sela Strmosten i naselja Lisine, odakle je započeta naša planinska avantura.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02428.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Inače, Beljanica je planinski masiv istočne Srbije i pripada srpskom ogranku Karpata. S južne strane je oivičena rekom Resavom, i upravo u poslednjim kilometrima naše vožnje autobusom, pratimo njen tok. Po pristizanju na mesto odakle krećemo u penjanje, dočekao nas je hladan vetar i Resava koja se mršti pod njegovim udarima. Čim smo prešli na drugu stranu reke sačekalo nas je sunce, ali smo i dalje bili u pratnji vetra, sve do ulaska u šumu, kada je konačno ostao na pristojnom odstojanju.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02469.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![Ranč "Mečja Leska"](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02439.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02442.jpg?resize=683%2C1024&ssl=1)
Izlazak na greben značio je i da ćemo uskoro doći do odvajanja za ranč “Mečja Leska”, i tome sam se baš radovala. Skretanje u desno, prvi susret s pripadnicima Gorske službe spasavanja, koji su na ovakvim akcijama sa 400 i više planinara rado viđeni, i dolazak do simpatične kućice – ranča – sa mini-tremom i “čuvenim” kontrabasom koji odoleva vremenu, mada pamti i bolje dane. Uostalom, baš kao i svako od nas.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/20200118_190405-2.jpg?resize=1000%2C669&ssl=1)
Sad smo na 750 m nadmorske visine, kratko se ovde zadržavamo, pa idemo dalje, kroz šumicu, prema vidikovcu “Sklopovi” iznad kanjona Resave. Tu nas je dočekao skoro pa orkanski vetar i snaga stena koje je reka uspela da sebi prilagodi. Prizor je impresivan, svi želimo da se baš ovde fotografišemo, brzo se smenjujemo na “podijumu” od kamenja nad ponorom, i ubrzo vraćamo nazad prema ranču, pa uskim puteljkom na makadamski put. Nastavljamo uspon, stižemo do podnožja brda obraslog bukovom šumom – sada golih hrana, idemo nogu pred nogu, nije teško, ne žurimo, uživamo u svakom koraku, uzdahu, šuškavom lišću. Izlazimo na greben, vreme je za pauzu, sunce je obasjalo brežuljkasti plato, svuda oko nas gledamo impozantne planinske vrhove začešljane belim lasima.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02535.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Poduža pauza, pa nastavljamo prema najvišem vrhu Beljanice, na 1339 mnv. Kratak pogled u nazad i susret sa belim penastim oblacima koji kao da su iz mora izronili i u jednom snažnom velikom talasu povukli za sobom i nas… Predivno je to bilo, i teško se bilo oprostiti s tim prizorom.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02595.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Izlazak na najviši vrh pored rasnih četinara, preko rasutog kamenja, i ponovni susret s vetrom. Mnogo planinara, svi odlično raspoloženi, baš baš zadovoljni, znaju da su već dosta u današnjem danu učinili, jer penjanje na najviši vrh Beljanice, pogotovo u zimskim uslovima, važi kao jedno od najtežih penjanja u Srbiji, odmah iza Rtnja i Trema. Nekako tako sam i ja započela moju planinarsku “karijeru”, jer je moj prvi uspon bio na Rtanj, drugi na Trem, treći na Beljanicu. Kad malo bolje razmislim, nema slučajnosti – i ja zaista nekako uvek krećem od onog težeg. A za ono “lakše” ću se već nekako snaći.
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02626.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
Obavezno fotkanje na vrhu, pa polako krećemo u spust. Sneg je sve dublji, rastresit, nezgodan za hodanje, upadamo, vrtimo se levo-desno, povremeno gubimo ravnotežu, zanimljivo je to nama, nije nikakav problem. Pričam s Natalijom, Snežanom, tu je i Maja, idemo u susret suncu, i ponovo je neki veliki talas doneo penušave oblake. Lepota. Stižemo do oborenog drveta, malo zaklonjenog od vetra, vreme je za predah i užinu, smeh, još malo druženja. Mnogo finog, poznatog sveta, lepi susreti, pa nastavak silaska s planine. Sad ulazimo u predivnu, mirišljavu šumu četinara.. Mmmmm… Čaroban miris…
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/IMG_0034.jpg?resize=1000%2C667&ssl=1)
![](https://i0.wp.com/www.zvoncara.com/wp-content/uploads/2020/01/DSC02653.jpg?resize=683%2C1024&ssl=1)
Izlazimo iz jedne šume, ulazimo u drugu, listopadnu, tražimo markaciju, nalazimo bez problema ili s malo više osvrtanja ali sve je pod kontrolom, idemo dalje. Spust je sve intenzivniji, nagib malo nezgodniji, ima i blata, ali ništa strašno – vešto ga izbegavamo. Izlazimo na grebensku stazicu u prvi sumrak, oprez je sada najneophodniji jer ima dosta kamenja i vlažne klizave zemlje. Polako. Stići ćemo. Stiže nas grupa planinara i svi zajedno silazimo do vodopada Veliki Buk na rečici Vrelo, desnoj pritoci Resave. Obavezno fotkanje, zadovoljstvo zbog odlično izvedenih i uspona i spusta, zahvalnost za izvanredno lep dan, super-organizaciju naših prijatelja iz Strmostena… Nadahnuti, ulazimo u zvezdanu Bogojavljensku noć. Bog se javi.