Dokle je stigao mali mrav, a gde sve Čiker-maratonci, u IV maratonskom danu: Od Zlatara, do Sopotnice

Buđenje na Zlataru i nemir u stomaku, slabost, jeza, drhtavica. Ni ne pomišljam na hranu, kafu, sok, bilo šta. Opaaa! Da li to jučerašnji premor, kiša, hladan tuš za kraj balade, uzimaju svoj danak? Trek za četvrti dan maratona više nego povoljan, vreme idealno: kiša je prestala, lepo se juče ispadala, sada je sunčano, i nema vrućine. Želja i ljubav prema vožnji su dovoljno jaki, i ja ne želim da odustanem, ali razum me opominje da nije vreme za junačenje: treba stabilizovati trenutno loše stanje, oporaviti se i sačuvati za nastavak maratona. Za dva dana mi je rođendan i nikako nisam želela da se dovedem u situaciju da ga dočekam slaba.

I, tako, pripremim se za vožnju, ali bez imalo poleta i elana. Hotelsku sobu delim s dve sjajne MTB-ladies, Snežom i Milenom, ali toalet sebično čuvam za sebe, nikako se odvojiti… Njih se dve spakovale, iznose stvari, požuruju i mene, Milena hoće da mi pomogne, ali u tom trenutku mi je najveća pomoć da me ostave da se presaberem. Daleko od toga da sam mrzovoljna, ne, nisam, ali sam nekako potištena. Izlazim konačno i ja, javljam se Golubu, „glavnokomandujućem“, malo mu se žalim, k’o velim, možda mi to pomogne. Ne predajem se ja bez borbe, krenuću u vožnju, pa kako bude. Mnogo je maratonaca, velika je to i briga za organizatore ovog maratona, ne samo čast i zadovoljstvo, i treba da smo odgovorni, na prvom mestu prema sebi.

Čiker-maratonci ispred hotela "Panorama" na Zlataru
Čiker-maratonci ispred hotela “Panorama” na Zlataru
Kompletnu opremu za kampovanje, i ostalo, stavljamo u kamion
Kompletnu opremu za kampovanje, i ostalo, stavljamo u kamion
Predsednica Turističke organizacije Zlatar - Nova Varoš
Predsednica Turističke organizacije Zlatar – Nova Varoš

Sad smo već svi ispred hotela „Panorama“ na Zlataru, 29. je jun 2016., čekamo polazak u IV Čiker MTB maratonski dan. Stvari su nam spakovane u kamion-logistiku, koji našu kompletnu opremu, osim one koja nam je potrebna u toku dana, tj vožnje, vozi do odredišta. Okupili smo se na prostranom platou, gde su nam se, tradicionalno, obratili predsednica turističke organizacije i predsednik opštine. Predsednica je baš lepa, a što to ne bih i pomenula, lepo je kad si lep. Usledilo je zajedničko fotkanje, a zatim krećemo u vožnju. Već na prvoj dužoj uzbrdici mene ponovo obliva hladan znoj, još jedan talas malaksalosti i drhtavice. Odlučila sam da prekinem vožnju, da ne kažem mučenje, i pozvala Veljka i Rajka, koji su se u maniru pravih džentlmena ubrzo pojavili, nabacili moj bicikl na prikolicu, a ja se smestila u džip.

Crkva svetih besrebrenika Kozme i Damjana, na Vodenoj Poljani, na Zlataru
Crkva svetih besrebrenika Kozme i Damjana, na Vodenoj Poljani, na Zlataru
Ništa bez nas tri: fotkanje na Vodenoj Poljani, na Zlataru

Inspirativna vožnja kroz šumu četinara na Zlataru

Šume Zlatara

Ubrzo smo ušli u šumu, strašno mi je hladno, sve što sam imala u rancu sam obukla, prijalo mi je da se utoplim, a prijali su mi i razdragani glasovi biciklista, jer smo se kretali istom stazom. Trek je išao kroz šumu četinara, širok zemljani put bio je skoro idealan za vožnju, miris borovih iglica uvlačio nam se u nosnice i otvarao sve životne čakre. Na 1440 mnv, na Vodenoj Poljani, najlepšem delu Zlatara, izgrađen je manastir Sv Kozme i Damjana, udaljen od najvišeg vrha (Golo brdo, na 1627 mnv) svega dva km. Tu smo malo zastali i uživali u spokoju koji nadahnjuje. Put je i dalje širok, zemljani, vodi kroz visoko drveće koje ne dozvoljava da se sunce probije i makar nas malo ogreje. Trava je puna rose, pa je Rajko, koji je i opet krenuo u potragu za pečurkama, bio potpuno mokar, a ubrzo i bos, jer se izuo ne bi li osušio čarape i cipele. Veljko mi donosi punu šaku šumskih jagoda, i iskrene želje za brz oporavak.

Pauza u kafani"Dolina vetra" na obroncima Jadovnika
Pauza u kafani”Dolina vetra” na obroncima Jadovnika

Postepeno izlazimo iz šume, ispred nas je predivan spust vijugavim strmim puteljcima, brda i šume kao na dlanu, kao i naši prijatelji na biciklima. U džipu kreće pesma, sve snažnija, ori se zlatarskim proplancima. Ja sedim na zadnjem sedištu, uživam u snažnim muškim glasovima, a sa stihovima „Mali mrav, mali mrav u nedrima nest’o, moram da ga nađem, da menjamo mesto…“, ne mogu da zadržim smeh. Stižemo do jedne velike čistine, sunce prži, više ga ništa u tome ne sprečava. Konačno i pauza za užinu, ispred kafane „Dolina vetra“.

Dalje trek ide padinama planine Jadovnik, i, bez imalo jadi, odlično obeleženim stazama, stiže se do sela Sopotnica. Ime sela prilično intrigira, i označava vodu koja sopoće, koja huči. U dodiru s tim magičnim zvukom, hukom vode koja se obrušava s kamenih litica, čovek doživljava veliki preobražaj, i lakše nalazi zajednički jezik s prirodom. Ostavila je Sopotnica značajan trag i u meni, za vreme mojih prethodnih dolazaka u ove krajeve. 

Planinarski dom "Sopotnica"
Planinarski dom “Sopotnica”
Osveženje u kamenom koritu u dvorištu planinarskog doma na Sopotnici
Osveženje u kamenom koritu u dvorištu planinarskog doma na Sopotnici

Kraj vožnje za današnji dan, i okupljanje ispred istoimenog planinarskog doma. Prvo osveženje palo je u kamenom koritu postavljenom na samom ulazu u dvorište. Drugo je bilo s pivom u ruci. Treće.. Polako, stići ćemo i do toga. A, to kameno korito… Zanimljivo mi, baš. Bilo je jedno takvo kod moje bake i dede, u selu. Napravio ga deda iza kuće, ispod kruške, pa kad se leti brčkamo i rashlađujemo, a ono: tupp… Ljubi deda glavu. Na livadi preko puta doma ubrzo su nikli raznobojni šatori, a prečke golova poslužile su da se prostre tek oprana biciklistička oprema. Nas nekolicina smešteni smo u seoskom domaćinstvu Ljujića. Gazdarica Ljeposova je odlučna u svom stavu da: „Onaj ko kod mene spava, taj kod mene jede, ko kod mene spava ne može da jede kod drugoga, ko kod mene ne spava, kod mene ne jede, ko kod, ….“. Joooj, ala je zakomplikovala! Ništa nisam mogla da zapamtim, baš mi je loše, odoh malo da prilegnem…

Sad već sunce pošteno prži, i kao da je uspelo da mi kroz prozore stare kuće Ljujića „doturi“ dovoljno snage da krenem u obilazak okoline. Svi putevi vode do obližnjih vodopada, nastalih obrušavanjem reke Sopotnice, i fomiranjem njenih slapova. Izvor je na visini od oko 1000 metara, i već se tu javljaju prvi vodopadi, a neki su visoki i do 20 metara. To je ono obećano treće osveženje.

Slapovi Sopotnice

Slapovi Sopotnice

Mirno teče Sopotnica
Mirno teče Sopotnica

Ovo je treći put da sam na slapovima Sopotnice. Svaki put s nesmanjenim divljenjem posmatram vodu što teče brzacima i pravi penušave vrtloge. U ovakvim se trenucima javlja slabost, svestan si svog nejakog bića, tvojim telom i tvojom voljom kao da upravlja neka viša sila. U čistoti reke ogleda se prolaznost vremena i ništavilo kojem težimo, ne hajući za zakone prirode. Polako se naginjem put napred. Trzaj u poslednjem trenutku i, jedva odvojivši pogled od kapljica koje se kotrljaju preko bigrenih terasa, uspravljam se i produžavam kružnom kamenitom stazom.

Zajednička večera ispred planinarskog doma na Sopotnici
Zajednička večera ispred planinarskog doma na Sopotnici
Snežin “Divan Dan” i poklon od Ježe i organizatora

Nevoljno se vraćam u selo, kao da delić snage ostavljam zarobljenim u strmim liticama. Čeka nas zajednička večera u krugu planinarskog doma, i proslava Snežinog rođendan. Pesma i vrcav, zdrav humor, odjekivali su dugo kroz noć. Ipak, bio je dovoljan jedan drhtaj, i mene ponovo obuzima hladna jeza. Idem ja. Sutra je novi dan.

Zvoncajte