Putevima tatinog detinjstva – Ošanjići, avgusta 2022 – I deo

Tata mi redovno priča doživljaje iz svog detinjstva, spominje mesta koja su za njega bila posebno važna i ljude koji su zauvek ostali u njegovom srcu. Predlažem mu da zapisuje sećanja, kažem da će ta svedočanstva mnogo značiti generacijama koje dolaze iza nas. Ne mogu, znaš da sam bio teško bolestan, a ni sad baš nisam najbolje, odgovara tata. Onda ću da zapisujem ja, dodajem.

I dok smo tako tandemski radili –  tata pričao a ja zapisivala, pomislih da bi bilo dobro da odem u Hercegovinu, putevima njegovog detinjstva. Dugih 32 godine nisam bila na Ošanjićima, selu 3 km iznad Stoca. Kažu da mu ime potiče od hebrejske reči koja znači dobri ljudi.  Eto, u tom selu dobrih ljudi odrastali su moj otac i njegova tri brata i pravo je vreme da se nakon toliko vremena sretnem s familijom. 

Misao je nenadano došla, usred zapisivanja još jedne od tatinih uspomena, i jedva sam suzbila usklik oduševljenja – da se ne odam, da pred tatom ne iznesem svoju zamisao. Od tog trenutka bilo je važno da osveži svoja sećanja i ispriča mi što više zanimljivosti, da bih znala gde sve da odem i šta da vidim kad dođem na Ošanjiće. 

Pričaj tata, sve ga više podstičem, a tata priča, sećanja naviru bez zadrške. I sad je ponosan na nestašluke koje je pravio kao dete, a ja mu kažem da je dobro što to nije pričao svojim unucima, da ne krenu dedinim stopama. Naravno, šalimo se, a tati drago, neka vide svi da je i on nekada bio vragolan. Kaže da ga je majka, kada je hladno i kišno vreme, terala da u školu nosi ogrtač od ovčije kože. On to nije voleo, bio je taj ogrtač pretežak za njegovo krhko dečije telo i izbegavao je da ga nosi. Majka je pretila: Nemoj da bi mi kući došao mokar… Pa i nije dolazio kući mokar, jer je na putu do kuće svraćao kod komšija čiji se teško pokretan sin iz kreveta bavio izradom opanaka i zbog toga im je vatra nad ognjištem uvek gorela. Tako bi se mali promrzli dečak tu sušio i grejao… Aha, razmišljam, u tu kuću ću sigurno otići, nadam se da je opstala do današnjeg vremena i da u njoj i sada neko živi. Pitam tatu za detalje: gde se kuća nalazi i da li je kasnije odlazio u taj deo sela. On ne sumnja zašto ga sve to ispitujem, već priča, priča, … Kaže da je kuća u blizini crkve, pored kamenih stolica gde smo i moj brat i ja kao mali dolazili, stric nas je tu dovodio, ali sada je to samo sećanje kroz maglu.

Već po povratku kući pozvala sam sestre i braću od sva tri strica (nažalost, dva su preminula) i u tajnosti smo napravili dogovor oko našeg zajedničkog odlaska na Ošanjiće. U porodičnoj kući sada živi stric, sam. Ima punih 86 godina.

Put od Beograda do Mostara je bio dug, putovanje noćno. Kako sam se približavala Mostaru, tako je moje uzbuđenje raslo. Kada smo u Nevesinju pravili kratku pauzu osećala sam se kao da sam blizu kuće.

Mostar – Stari most

Mostar – Stari grad

Snaja

U Mostaru su me sačekale moje dve rođake – sestre od dva strica, i zet. Nismo se videli više od tri decenije! Emocije su prštale nezaustavljivo, jedno drugom smo upadali u reč, smejali se, grlili i – naposletku, počeli da pravimo planove za odlazak u selo. U tome su nam se pridružili naš rođak koji živi u Stocu i njegova supruga, a rođaci iz Sarajeva i Vakufa će doći kasnije. Uglavnom, svi ćemo se okupiti, i to je najlepše od svega.

Počitelj
Počitelj

Počitelj

S rođakom Jasminom u Počitelju

Užasno je vruće, prava hercegovačka žega, a nas četvoro iz Mostara idemo prema Stocu i dalje na Ošanjiće. Otprilike dva sata smo odvojili za obilazak Počitelja, a samo se na kratko zaustavili na lokalitetu Radimlja poznatom po stećcima, nadgrobnim spomenicima jedinstvenim u svetu. Pod stećcima su u periodu od XII do XVI veka sahranjivani stanovnici srednjevekovne Bosne,  i na poseban su način obeležili istoriju ovog dela Balkana.

Radimlja – Stolac

Na ulasku u Stolac moje nestrpljenje raste, dostiže neverovatne razmere.. Želja mi je da odem na prelepu Bregavu i obiđem još neka mesta u Stocu, ali sad je sva pažnja usmerena na Ošanjiće. Skrećemo sa glavnog magistralnog puta i krećemo u uspon prema selu. Tu su dve dominantne serpentine koje su mi uvek izazivale vrtoglavicu, a posebno kad sam se sa stricem ovuda vozila na motoru. Sada bih najviše volela da izađem iz auta i ta tri kilometra pređem pešice, ali je vrućina nesnosna a i dan brzo prolazi, te bolje da tu šetnju do kuća Ratkušića ostavim za moj naredni dolazak.

Ošanjići - kuće Ratkušića

Približavamo se delu sela gde su kuće moje familije. Znam da su uglavnom napuštene, ali ja ipak iz dvorišta, iza drvenih kapija, čujem glasove dece i odraslih. Jasno je – na trenutak sam se zaglavila u prošlosti, baš kao što tatu često zadirkujem da je ponovo “pobegao” na hercegovački krš, u detinjstvo, a on se smeška jer voli da se vrati u ta vremena. Mislim na tatu, kad bi znao gde sam…

Sa asfalta prelazimo na makadam i na proširenju s desne strane ostavljamo auto i polako krećemo prema kući mog strica. Idemo pored dugog kamenog zidića iza kojeg je drveće smokve. Čini mi se da su plodovi sitniji nego ranije, verovatno je i tu vreme pokazalo svoju nadmoć. Prelazimo uglačan vreo kamen, uskim vijugavim putićem polako se penjemo, stižemo do metalne kapije, otvaramo je, nastavljamo,.. Ipak ću ovde malo zastati, jer me savladavaju emocije, ne znam da li mi je teško ili sam srećna, ne znam da li da plačem, da se smejem, da pogledam u nebo, da kažem – Hvala Ti, Gospode, što si mi pokazao put, i ponovo me ovde doveo.. Hvala… I pustila sam jecaj iz grudi i grla, prešao je i preko mojih usana, i drugi, treći, zaplakala sam, ali sam osetila i olakšanje. Sada mogu da nastavim.

Ošanjići

Zaustavili smo se pred kućicom, u stvari prostorijom u kojoj su se rodili moj otac i sva tri moja strica i na kratko ušli u tamu večnosti. U blizini je i štalica, a svuda su smokve, sve miriše na davninu. I na kišu koja bi uskoro mogla da dođe.

Tradicionalni kolač sa smokvama

S rođacima na Ošanjićima

Radosni stižemo pred dvorište i kapiju kroz koju sam toliko puta prošla i gde sam se uvek radovala kada sam dolazila za vreme letnjih i zimskih raspusta. Sada me tu čekaju snaja i brat od strica. A stric? Nismo najavili naš dolazak jer smo hteli da to za njega bude iznenađenje, tako da ga nismo zatekli u kući. Sačekaćemo malo, a dotle ću ja da obiđem okolinu, da se popnem iznad kuće, prisetim se nekih doživljaja i anegdota – ne samo tatinih već i mojih. Beremo grožđe, mirišljavo, crno i belo. Ima i osica, malo su se unervozile pred kišu.

Konačno čujemo zvuk automobila i svi se raspoređujemo po dvorištu da sačekamo domaćina. Meni su predložili da sednem na drvenu klupicu koja je postavljena ispod jednog zidića, gde me stric neće odmah primetiti. Nakon 5-6 minuta čujemo korake i škripu metalnih ručki od dve kante. To stric ide iz berbe smokava; požurio je pre kiše, jer ako kiša omlati smokve, one će se oštetiti pri padu na zemlju pa neće biti dobre za pekmez.

– nastaviće se –

Zvoncajte