Iz noći punog Meseca, bez sna, odosmo na krunidbu Jesenjeg Dana na Južnom Kučaju

Ti mene više ne voliš”! S nevericom u očima i nemirom na usnama, rekoh ja… “Otkud ti sad to?!”, reče On..“Pa, nisi vikao na mene dok sam, u punom naletu, prelazila biciklom posred bare, a blato, pesak, pršte na sve strane.. Nisi me prekorno pogledao kad sam se žalila na blatnjav ranac, preko kojeg nisam na vreme stavila navlaku… Nisi kroz zube procedio da je moj slalom kroz šumu, između drveća, bio blago nesmotren, jer je ispod nagomilanog lišća bestidno izvirivalo kamenje i činilo “stazu” vrlo opasnom za vožnju… Nisi mi zamerao što sam na puteljku ostajala među poslednjima, jer sam besomučno fotkala.. Nisi.. Ma, stvarno, ti mene više ne voliš!”.. “Jao, lude li žene, pa šta je tebi merilo za ljubav?!” A, ja, ne odustajem.. “Šmrk, kad si me najviše grdio, znala sam da najviše brineš o meni, i to je onda značilo da me najviše voliš”….. “Ma, jbt, koji ti je đavo, ne brinem više o tebi kao ranije jer si se ti promenila, otkačila od mene, osamostalila, veruješ u sebe, u svoje postupke, sigurnija si i na biciklu, i u šumi,.. Pa, zar nisi srećna zbog toga?!” Sad opet ja: “Pa, dobro, ako ti tako kažeš… Šmrk… Evo, sad mi je već bolje, možda sam samo malo više pod uticajem punog Meseca. Pa, valjda znaš, ja sam Račica, i snaga Meseca čini da reagujem emocijama. U meni je i najčistija radost, i još cela plejada najtananijih emocija, sve do najdublje melanholije… Uostalom, ako malo ne izdramim, da li bi me ikad primetio..?!” Opet On: ”Ajoooj, kad prolazi uticaj tog punog Meseca?! Ma, kod tebe će uvek nešto biti! Nego ajd’, ti, blago meni, sedi i piši nešto, malo neka te i drugi slušaju, ne moram baš ja da podnesem sav teret tog punog Meseca..”!

Pre nekog vremena, stojim na autobuskoj stanici, i čujem razgovor dve Romkinje: “Onaj Moj me više ne voli”, reče jedna. “Kako znaš?”, odgovara druga, “Pa, već pet-šest dana me nije tukao, sigurno je našao drugu!”…

Šta je kome merilo ljubavi i sreće, i na šta je ko naučio, pa mu se svako “skretanje” čini neobičnim, čak i neprihvatljivim, ko bi ga znao. Povremeno svi zapadnemo u neku apatiju, u čudno stanje svesti, pa bi da se “zakačimo” za nešto sigurno, da mu ne damo “da mrdne”, jer, onda, kao da gubimo oslonac… I, kad ti se “taj neko” malo izmakne, ili se izmakneš ti, a i ne primećuješ, uhvati te panika.. Ko je kriv, ko je kriv.. Ne traži krivca, to je čist gubitak vremena i energije, već gledaj kako ćeš da prevaziđeš taj bolan trenutak, promeni ugao gledanja, pređi na drugu stranu ulice, rešenje će se već pojaviti.. Ili, možda, problema nije ni bilo?! Eh, taj pun Mesec!!

Start vožnje iz sela Resavica. U pozadini se vidi crkva posvećena Svetom Pantelejmonu
Start vožnje iz sela Resavica. U pozadini se vidi crkva posvećena Svetom Pantelejmonu

Prethodnu noć skoro da i nisam spavala. Ali, ni umora nema! Neka me neobična sila držala u odličnoj kondiciji, bez potrebe za snom. E, al’ da vidimo kakvo će to bicikliranje biti! Nedelja je, 5. novembar, 2017. Fribajkeri, tradicionalno, MTB sezonu “zatvaraju” vožnjom po Južnom Kučaju. S obzirom da smo već dobrano zagazili u jesen, u igri su i magla, hladnoća, vetar, pa i kiša, na granici sa snegom. Kako bilo da bilo, mi smo tu, nas četrdesetak, i spremni smo na nove izazove. Okupljanje je u rudarskom selu Resavica, nekih 20ak kilometara od Despotovca. Selo se nekada zvalo Dutovo, a današnje ime su mu dali Vlasi, koji su se u jednom periodu ovde naselili u značajnom broju. Resavica se “ugnezdila” u kotlini, s obe strane istoimene reke, pritoke Resave. Mi smo se, na prostranom parkingu, “iskrcali” iz automobila. Odmah bih ja da se ispozdravljam sa svim svojim prijateljima, ali, ipak, prvo da se dobro pripremim za današnju vožnju. Kad je ovakvo, nestabilno, promenljivo vreme, uvek je dilema šta obući i obuti, a šta plus u rancu poneti. Naći neku razumnu meru, to baš zvučni razumno, ali razumnima. Meni to zvuči teško i problematično. Razmišljam, biće dosta penjanja, nekih dvadesetak kilometara, i sigurno će biti pregrevanja. Kasnije sledi spust, i to u smiraj dana, dakle, biće rashlađivanja. Što više razmišljam, sve mi je hladnije… Brrr.. Utoplih se ja, pa šta bude! Hajd’, sad, da se fotkamo, jer bez toga ne može, i da odmah jednu fotku prosledim na fejs, po onoj narodnoj “Ako ti fotka nije izašla na fejsu, i ako svi ne znaju gde si bio, kao i da nisi bio”. Osvrnem se, ugledam prelepu crkvu, idealno da je “uhvatim” u kadar, zajedno s mojim prijateljima-biciklistima. Posle sam saznala da je crkva posvećena Svetom Pantelejmonu, zaštitniku medicine i farmacije. Ima nekih koji su ubeđenja da nama, koji vozimo po šumama i planinama, zaista treba dobra medicina. Specifična. Od crkve do čuvenog vodopada Prskalo, do kojeg ćemo se, pred kraj dana, “spustiti” odnekud “sa nebesa”, ima nekih 12 km makadamskog puta, za koji je preporuka da se ide isključivo terenskim vozilom. Ništa nisu rekli za MTB zaluđenike.

Veselin, zvani Kuša, koji nas godinama okuplja i smišlja nove destinacije kojima će nas “provozati”, a nekad nas stvarno i “provoza”, e, taj Kuša je ubrzo dao znak za polazak. Odmah krećemo u penjanje, i odmah blato. Moglo je malo da pričeka, ali, k’o veli, bolje da odmah znamo na čemu smo. Postepeno dobijamo u visini, ali nešto ne i na lepoti. Još uvek sam pod utiskom Golije, u najlepše boje jeseni odevene, što ispada prilično nefer prema onome što sledi iza te lepotice. Posle tog vikenda naglo je zahladilo i mnogo kiše palo, tako da je drveće uglavnom odbacilo svoje lisnato ruho. Pokušavam da se “zaljubim” u ono što mi je sad na raspolaganju, ali znate ono: “da je poslednji muškarac na svetu, da sam sama s njim na pustom ostrvu, ne bi mi se dopao”. Ma, budalaština, naravno. Toliko smo pod uticajem najjačih zvukova, boja, i raznih drugih dramatičnih efekata, da nekad i ne umemo odmah da se snađemo u nečemu što je smerno, pritajeno lepo, i čeka da mu se malo više posvetiš i u njemu prepoznaš još mnogo drugih vrednosti. Idući dalje, sada već tvrdom makadamskom ili zemljanom podlogom, malo kroz šumu, pa preko proplanaka, sve mi je lepše, i sve više uživam. Ipak je ovaj dan, po svemu sudeći, naše poslednje MTB druženje u ovoj godini, pa hajde da bude svečano, da ga takvim napravimo… E, sad, potrebno je i da ga nekako “krunišemo”, da mu damo neki poseban pečat, i po nečemu ga zapamtimo. Po čemu, sad ćemo i to da vidimo…

Pauza

Nakon nekih dvadesetak kilometara, stižemo do mesta gde se trek odvaja u levo, odnosno odakle bi trebali da krenemo u spust, nazad prema Resavici. Ipak, strelica nas vodi na desni krak planine, u šumu. Ideja je da se, nakon dve godine, ponovo “gledamo” s “ranjenim medom”, nekada grandioznim vodopadom Prskalo. Kako kroz šumu doći do Prskala… Pa, naći ćemo već neki način! Kuša je iskusan planinski “vuk”, da li je uopšte potrebno govoriti koliko se dobro snalazi u svim situacijama koje bismo mogli iskusiti u našim “tumaranjima” šumom i planinom?! Nego, da ne pričam više o Kuši, već će on naći način da se predstavi, nego da se vratimo “na teren”. A “teren” je bio… hm… diskutabilan: sve smo više upadali u blato, sve smo se teže borili s dubokim kolotrazima, i na kraju i odustali od vožnje. Prešli smo na guranje, a šta bi drugo, malo i na nošenje bicikla.

Kad smo konačno izašli iz tog užasa, zauzeli smo jednu osunčanu livadu i tu malo očistili bicikle i obuću. Usledio je blagi uspon, a zatim ulazak u prelepu bukovu šumu. Tu staze nema, i ispočetka smo uspevali da vozimo, međutim je to kratko trajalo. Došli smo do dela kroz koji smo samo mogli da se provlačimo, jer je šuma bila izuzetno bogata drvećem i granjem, vlažnim lišćem, kamenjem i oblutcima, posvuda “razbacanim”. Već je pola tri, mrak pada za, otprilike, dva sata, i trebalo bi što pre pronaći izlaz iz šume. Svi znamo da je put “tu negde”, ali nikako doći do njega… Izlazimo iz šume, ali sad su nove prepreke: stene koje preskačemo, provlačimo se između njih, zaobilazimo ih. Bicikle tu ne možemo čak ni da guramo, uglavnom ih prenosimo.

U grupi s kojom sam, uglavnom su oni koji su već vozili i gurali ovakve i slične fribajkerske vožnje, tako da iznenađenja nema. Dosta nas je i koji smo već nekoliko puta prošli Čiker-maraton; dakle, nema razmaženih, nema “Reći ću te mami, gde si me vodio”. Bilo je malo: “Nikome nisam rekao gde idem, mislio sam, brzo će ovo završiti, a sad će me tražiti po šumi”.. Bilo je i ovo: “Rekao si da će ovo biti jedna fina, opuštena vožnja, a vidi gde smo sad, ne vidi se kraj”… I, tako… Sto ljudi, sto ćudi. Meni se baš i nije dopala varijanta da malo “zaglavimo” i po mraku, ali spremna sam i za tu situaciju, nikad u planinu ne idem bez dobre čeone lampe. Ono što je najvažnije, osećam se potpuno bezbedno, jer sam s ljudima kojima verujem i za koje znam da su pouzdani, i psihički i fizički stabilni.

Kad će više to Prskalo, sve nešto: evo još malo, pa još malo… Razdvajalo nas je nekoliko stotina metara, ali vazdušne linije. Ponovo smo u šumi, i stižemo do mesta koje je ličilo na “kraj šume”, u stvari, na sunovratni kraj šume. Tu smo izabrali levu stranu, koja je bila nešto blažeg nagiba, i nekako uspeli, pridržavajući se, proklizavajući, zabadajući bicikl ispred sebe, svakako nekako, i na kraju se spustili na sigurno tle. Uh, dobro je! Ispočetka krajnje oprezni, nešto kasnije smo malo popustili u disciplini, smejali se, pevali, fotkali. Dobro je sve prošlo. Još malo kroz šumarak, i, konačno, na vidiku nam je put! Stižemo do rečice, tu se malo brčkamo, tj pokušavamo da blato iz šume u šumi i ostavimo. Goran mi daje instrukcije kako da operem točkove, a da mi se prsti ne smrznu od hladne vode. Evo šta sam radila: uzela smotuljak lišća i koristila ga kao sunđer. Uspelo je! Dok su se sudovi, pardon, bicikli prali, polako se i noć prikradala, a s njom i temperatura za koji stepen niža. Konačno da krenemo u završnicu današnje vožnje, jedva sam taj trenutak dočekala!

Bilo mi je hladno, najviše za glavu, stavila sam i podkapu ispod kacige, ali vetar je sve jače duvao. Ipak, od Prskala do sela, onih 12 kilometara o kojima smo na početku pričali, je mnogo lep makadam i prelepa šuma, tako da je taj doživljaj nadjačao neprijatnost zbog hladnoće. Na kratko sam se zaustavila ispod vodopada, koji se, sa svojih 15 metara visine, odlično vidi s puta, a nalazi se na nadmorskoj visini od oko 780 m. Vrlo je siromašan vodom, ali nikad ne presuši. Nedaleko je i izvor reke Nekudovo. Nekudovo ponire na pola puta prema Resavici, to mesto se zove “uviralo”, i, kao i Prskalo, obeleženo je tablom.

Vodopad Prskalo
Vodopad Prskalo

Ne bih se ja tu više zadržavala, a i vi ste se već od mene dosta toga naslušali, pa da zaokružimo ovaj dan. Do auta dolazim tako, što sam videla samo na jedno oko, jer su mi naočare bile istačkane lepljivim blatom. U poslednjim minutama pred mrkli mrak uspela sam da se kompletno presvučem i ušuškam. Dosta je bilo uzbuđenja i iznenađenja za jednu nedelju. Stavili smo joj i krunu: fabulozan prolazak kroz šumu, prelazak preko nemila i nedraga, sve do Prskala… Sutra je novi dan, pokušaću da se u njemu ponašam “normalno”, kao da “ništa nije ni bilo”. Za većinu ljudi s kojima sam svakodnevno u kontaktu, uglavnom na poslu, ili po komšiluku, misaona imenica je prošetati i oko Ade, da ne pričam o eventualnom odlasku na izlet na Avalu, Košutnjak, ili negde drugde. Te im hladno, te loša prognoza, te rekla Nada Macura, te…. Ma, dajte, ljudi, šta će vam ti izgovori, zar nije vreme da se nasmejete sebi u lice, i uradite baš ono zbog čega ste me najviše ogovarali, i govorili “Ma, ona najbolje da u toj “svojoj” šumi i ostane, kad je toliko voli”! Nađite i vi “neku svoju šumu”, lepše ćemo se družiti, biće nam bolji i radosniji naši zajednički sati i dani na poslu, biće vam lepše u vašim porodicama, i među prijateljima. Jedva čekam da se moja “šumska porodica” proširi, da nas je što više!

Pozdrav, do novog druženja, do neke nove atraktivne destinacije, lepih trekova i nepredviđenih dešavanja…

Zvoncajte