Stolački cener, a evo i mene!

Te 2021. godine Stolački cener je održan po prvi put. Tada nisam ni sanjala da ću nakon dve godine i ja doći u Stolac i trčati ovu trku koju organizuje Udruženje “Kreni naprijed”. Ali, kako to često biva, ima neko ko više veruje u mene nego ja u samu sebe, te se dogodilo da mi je snaja, supruga mog brata od strica, poslala jasnu poruku – da očekuju da i ja budem deo ekipe koja trči ulicama Stoca i uživa u lepotama grada podno Hrguda, u živopisnoj dolini čarobnice Bregave.

Stolac gledan sa starog grada Vidoški
Vodopad Provalije na Bregavi

Moj stric i ja na Daorsonu
Jedan od mostova na Bregavi

Prve godine sam taj događaj propustila – učinio mi se Stolac previše daleko od Beograda, i pitala sam se kako ću ja to, nisam odavno bila, pune 33 godine… Ipak, buba je ubačena u uvo, te sam već sledeće, 2022., napravila veliki pomak. Istina, nisam bila u Stocu jer je auto, kao sam od sebe, idući iz pravca Mostara skrenuo levo, pa u visine, sve do Ošanjića i Daorsona. Svašta od tog auta, pomislila sam tada, pa kako je znao gde treba da skrene?! Ili je, ipak, vođen mojim srcem pronašao pravi put…

***

Konačno su se svi putevi otvorili, i u sparno hercegovačko popodne, 20. maja 2023. godine, evo me na startu Stolačkog cenera sa još stotinjak drugih trkača. Želja mi je bila da sa mnom trči i moj stariji sin, ali ovaj put to nije bilo izvodljivo jer se pre samo dva meseca rodila dražesna Sofija, njegova druga ćerka i moja mlađa unuka. Čim devojčice malo poodrastu sigurna sam da će se pridružiti tati i baki u sportskim aktivnostima i druženju u prirodi, i već se sada tome radujem.

Bista književnika Maka Dizdara

Na startnu poziciju, u Park Maka Dizdara, dopratio me moj suprug Goran. Dok sam se zagrevala trudeći se da aktiviram mišiće trome od naglih promena vremena i preteće kiše, malo sam proučila likove trkačica, pokušavajući da odgonetnem koje od njih su u kategoriji veteranki u kojoj sam i ja (45+), a znam da nas je 11 prijavljenih. Jasno je da se žene, što su starije, sve manje bave sportom i iznalaze raznorazne izgovore za svoju inertnost, mada sve studije, a i ono što vidimo iz života, govore u prilog tome da sa sportom i fizičkom aktivnošću nikada ne bi trebalo prestajati. Živ si dok se krećeš i to treba da važi za svakog zdravog čoveka, na kraju krajeva i da bi ostao što duže zdrav i u dobroj fizičkoj i mentalnoj kondiciji, a meni je ta krilatica jedna od glavnih pokretača.

Trčkarajući uličicama koje su oko startne pozicije za oko mi je zapala žena kratke crne kose, snažna, izrazito sportske građe; po svim pokretima i položaju tela, glave, po pogledu videlo se da je odlučna, spremna i da će trčati svom snagom i puna srca. Pomislih da će mi biti dobra konkurencija i da će takmičenje u takvom društvu nesumnjivo biti veliki izazov i prava uživancija.

U tom razmišljanju dat je znak za start trke za mališane, a petnaestak minuta iza njih startovali smo i mi ostali – juniori, seniori i veterani. Složno smo krenuli u prve metre, postepeno se odvajali od Bregave, zašli među lepe stolačke ulice, penjali se, pa malo izravnali, a nešto pre prvog jačeg spusta, prolazeći pored dugog niza kuća i s leve i s desne strane, još izdaleka sam videla strinu koja sedi u dvorištu ispijajući s familijom kafu. Nadvirivala se, znala sam da me pogledom traži, pa sam je u trku i pozvala, mahnula joj, ona se preko kocke šećera osmehnula i uputila reči podrške i meni i ostalima iz grupe. Nakon toga sam se fokusirala na stazu koja je skretala ulevo i vodila u intenzivan spust. Ispred sebe sam videla ženu koju sam zapazila dok smo se zagrevale i bila sam zadivljena kojom brzinom i spretnošću trči. Pomislila sam da je to prilično jak tempo i ako ga bude održavala tokom trke sigurno će imati i odlično vreme!

Vodopad Provalije na Bregavi
Vodopad Provalije na Bregavi

Milinica za Bregavi

Zatim smo zašli na deo staze koji je bio najatraktivniji, ali i osvežavajući, jer je prolazio pored Bregave i preko kamenih mostova koji je natkriljuju. Posebno zanimljiva je bila deonica koja je vodila pored vodopada Provalije, kojeg zovu i „Stolačka Nijagara“. U proleće je dotok vode iz Bregave najveći, tako da je i ova mini-Nijagara ovog maja snažnog huka i impozantne veličine, i nesebično rasipa svoje penušave kapljice po nama i putu kojim prolazimo. Ispod slapova koji su nam s leve strane je dobro zaklonjena pećina u kojoj smo se kao mali igrali i krili, a verujem da to i sada deca rade, a moguće i ona malo veća deca.  

Sarin most na Bregavi
Inat-ćuprija na Bregavi

Staza nas dalje vodi preko jednog od mostova, pa opet pored Bregave i s pogledom na moćan Hrgud. Bile su tu i dve okrepne stanice, sve po meri trkača. Prošli smo i pored Sarinog mosta, koji je podignut u XIX veku, u spomen Sare Kašiković na njenu veliku i zabranjenu ljubav. Između Sarinog mosta i Inat-ćuprije (još jedan kameni most, ujedno i najstariji na Bregavi, izgrađen u XVII veku, nesimetričnog izgleda, sa jednim lukom na obali a drugim u koritu reke, za koji kažu da je tako izgrađen – iz inata) sam „upoznala“ mnogo trkača, znala sam ko je s kim u grupi, otprilike procenjivala kojom brzinom i dinamikom trče. Neke od njih sam sustigla, videla sam da pojedini posustaju, neki se zadovoljavaju laganim trčanjem radi druženja, a drugi dodaju gas i prestižu me.

Zanimljivi su to momenti i lepo je kad kod sebe primetiš da te neko posebno inspiriše i „pogura“ da nastaviš bolje i brže. Od momenta kad sam sustigla i pretekla trkačicu s početka priče više je nisam videla ispred sebe, mada mi se u nekoliko navrata približila, ali po njenom teškom i glasnom disanju i hvatanju vazduha shvatila sam da ide tempom koji je za nju prejak i čudila sam se što se i dalje upinje i pojačava brzinu. Jedna od lekcija koje sam davno naučila i kojih se pridržavam je da ne smem ni po koju cenu da uvedem sebe „u crveno“, da pregorim u svojoj želji da budem, recimo, brža i bolja od nekog drugog, jer je onda vrlo moguće i da ne završim trku, već negde pred kraj odustanem.

U poslednja dva-tri kilometra fokusirala sam se na dešavanja ispred sebe, radovala se svakom poviku i aplauzu ljudi koji su stajali sa strane i bodrili trkače. Na otprilike kilometar do cilja u jednu krivinu sam ušla zajedno sa ambasadorom Velike Britanije u BiH, gospodinom Julianom Reillijem. Priznajem da sam bila malo zbunjena kad sam se našla rame u rame s njim, jer sam očekivala da pored njega trči obezbeđenje, a otkud sad ja... Ipak, budimo realni, verovatno su nas pratile mnoge budne oči, a oko nas se, i to sam primetila, stalno vrzmao mladić na električnom trotinetu, hmm… iz koje li je on priče… Na nekih 200-300 m pred cilj videlo se da g-din ambasador ima snažnu podršku svojih prijatelja iz Ambasade koji su stajali pored staze i navijali. Poslednjih 100 m smo oboje pojačali tempo, više g-din ambasador, koji je u cilj ušao malo ispred mene. Bila je to vrlo simpatična i zanimljiva završnica, bez sumnje za pamćenje!

Nisam ni stala kako treba da se istegnem i predahnem, tek što sam oko vrata okačila finišersku medalju, a već sam pomislila kako bih i opet došla da trčim na Stolačkom ceneru. A, kad sam saznala da sam prva među veterankama, moja sreća je bila još veća! Jedino mi je žao što za taj svoj uspeh nisam dobila i pehar, koji su dobili prvoplasirani u svim kategorijama. Očigledno da se na veterane/veteranke gleda drugačije i mislim da je to pogrešno i potcenjivački. Naravno da mladost i mlade treba stimulisati da budu aktivni, da se bave sportom i druže se sa sportistima jer im sve to skoro 100% garantuje sigurnije odrastanje i lepši i zdraviji život, a njihovim roditeljima manje brige da im deca ne završe u lošem društvu. Ali, šta ćemo sa starijima, da li ih treba podsticati da se kroz bavljenje sportom i svojim telom dugo održe u dobroj kondiciji i zdravlju, da u kasnijim godinama nisu na teret svojoj deci i unucima, ili ih treba gurnuti u zapećak i gledati na njih kao na neke koji su davno svoje odslužili, i samo ih po potrebi “skidati sa čiviluka”…. Mislite o tome… 

Smokvare

Ja sad odoh da se javim mojoj snaji, ona je zaslužna što sam trčala na ovom takmičenju i sigurno će se obradovati mom rezultatu. Mogli bi negde i na pivo…I na kolače… Ma, smislićemo već nešto, treba da se nazdravi, naravno! A, mi se opet vidimo, Bože zdravlja, sledećeg maja, na 4. Stolačkom ceneru! Pozdrav svima, i hvala na odličnoj atmosferi i super-druženju!

Emira Miličević

Zvoncajte