Zlatno runo u jesenjem ruhu Homolja

“Gorane, Gorane, probudi se, čuješ li nešto, da li to kiša pada?!” Šapućem tako, a reči kao da se gube u tihom šuštanju lišća povijenog pod težinom noći i krupnih kapi kiše. “Kiša? Koliko ima sati? Dva iza ponoći? Pa, kakva te sad kiša spopala, spavaj.. Otkad se ti bojiš kiše?! Uostalom, ako ti smeta…

Homolje, tvrde vere

Zimus, u jednoj planinarskoj akciji (ne sećam se tačno gde smo bili) naglas izgovorih da sam već ovde bila, ali biciklom. Na to se Desa, planinarka koja je išla u koloni ispred mene, okrenu i u lice mi, ko bez daha, razrogačenih očiju, reče: “Lažeš!” Šta da kažem u svoju odbranu?! Evo, reći ću to…