Šesti dan, i završnica Čiker MTB maratona 2016: Pljevlja – Pavino Polje – Bijelo Polje

Prvi je jul, jedan od onih dana koji je toliko ispunjen doživljajima i emocijama, da se čudom ne možeš načuditi kako tvoje telo i tvoja duša sve to mogu da poimaju. Razmišljaš gde ćeš sve to da pohraniš, i kako od zaborava da sačuvaš. Za zaborav se ne plašim, ovakvi su dani neretko okosnica onoga što tek dolazi, čemu težiš, i za šta se boriš.

Pred Snežin rođendan nas smo tri, Milena, Sneža i ja, legle i zaspale nekoliko minuta pred ponoć. Tada sam pomislila: kakvo li je to uzbuđenje kad se ujutro probudiš i proglasiš taj dan za Svoj Dan, i napraviš tako da ti bude lepo, a onda i drugi osete to tvoje uzbuđenje i doprinesu da taj Tvoj Dan zaista bude poseban!

Probudim se ja na moj rođendan u Pljevljima. Moje cimerke super raspoložene, odmah je palo čestitanje i zajedničko fotkanje na terasi, a zatim i ispred hotela. Ovde da dodam da smo se nas tri sve vreme maratona poprilično zajedno držale, mada dosta različite u naravima, karakterima, navikama. Ipak, sve te različitosti su se dobro uklopile i napravile jednu neobičnu malu družinu, uvek spremnu na uzajamnu podršku, razumevanje, neobavezno ćakulanje, vrcav humor i razdragan smeh.

 

 

MIlet-bašta u Pljevljima
Ispred Milet-bašte u Pljevljima
S Perom u Milet bašti
S Perom u Milet bašti

Okupljanje pred polazak u vožnju, ujedno i poslednji maratonski dan, je, kao i uvek kad smo u Pljevljima, u Milet Bašti, parku nadahnute lepote. Nadahnuta sam i ja, svi mi prilaze, čestitaju rođendan, Pera pušta lepe pesme preko novog zvučnika, bicikl mi je ukrašen cvećem, Sekundica fotka, atmosfera predivna, nekako svečana. U jednom trenutku, kao da iz udaljenog ugla bašte čujem reči i zvuke pesme „Svi pljevaljski tamburaši“: Hej, borova šumo mlada, kraj Pljevalja starog grada, reci meni, proljeća ti, ko mi dragu noćas prati. Hej, pljevaljska Milet bašto, .. Mnogo lepa pesma. Sve je mnogo lepo, a dan koji je pred nama, pokazalo se, biće ispunjen nizom lepih događaja i isprepleten čarobnim nitima najfinijih emocija.

Kušine emotivne čarolije
Kušine emotivne čarolije

Na putu do Pavinog Polja: Ko je Pava, i kako su nas dočekali meštani

Napuštamo prijateljska Pljevlja. Dan je vreo, pravi julski. Usponi dugi i jaki. Peglamo mi to nekako, a Milena zastala pored puta. Čeka tehničku podršku, majstor-Veljka i njegove vredne ruke. „Šta je Milena, kakav je problem?“, Veljko se očas stvorio iza razmaženog bicikla i zabrinute devojčice. Nedugo zatim, ćiribu-ćiriba, situacija je pod kontrolom, kvar otklonjen, Milena je zadovoljna i možemo da nastavimo ravnanje brda. Asfalt je dobar, ali niko od nas ne može da se pohvali da ga voli. Predeli kojima se krećemo jesu prelepi, ali naše široke gume i duboke šare baš pate, prosto tiho jecaju, one bi malo makadama, zemljanih puteljaka, livade i blata. Ipak, ne možemo uvek da biramo, tu smo lekciju odavno naučili. I naše oči kao da su osramoćene dok gledamo ispred sebe kilometre sivila. Zato skrećemo pogled u stranu, odmaramo ih u bistrim jezerskim vodama i bujnim zelenim krošnjama. Često stajemo, fotkamo, i baš uživamo! Veliko je to prostranstvo, dobrano smo se rastegli na tih pedesetak kilometara koliko smo imali vožnje do pauze predviđene u Pavinom Polju.

Pavino Polje. Ko je Pava, i kako je ovo seoce dobilo ovako lepo ime? I opet puštam mašti na volju, zamišljam lepu nežnu devojku kako s ivanjdanskim venčićem u kosi trči preko prostranih polja svom dragom u zagrljalj. A, legenda o ljubavi Pave i Ahmeta, koja seže daleko u prošlost, čak pre nekih 350 godina, i koja je u Crnoj Gori proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom, kaže: „Jedinica vraneškog kneza Nikole Milikića, Pava, udala se za Ahmet-pašu Hasanbegovića, koji se nakon višegodišnjeg izbivanja iz rodnog kraja vratio u Vraneš i zaljubio u lepoticu Pavu. Odlučili su da se venčaju, uz uslov da svako zadrži svoju religiju, da muška deca budu islamske veroispovesti, a ženska pravoslavne. Tako su rođene trojke: Muša, Hasan i Daut, koji su svake nedelje na konju sa pozlaćenom opremom majku vodili u crkvu i ispred vrata je sačekivali, dok obavi verski obred. Na drugom porođaju, rađajući kćerku Anđeliju, Pava je umrla. Njih dve su sahranjene zajedno, a Ahmet-paša u znak velike ljubavi i poštovanja prema Pavi, posede koje mu je donela u miraz nazvao je Pavino Polje. Kada je Ahmet umirao, imao je samo jednu želju: da bude sahranjen pored Pave. Tako su, do dan-danas, dve kamene ploče, od kojih je na jednoj u reljefu urezan krst, a na drugoj polumesec, ostale da u Pavinom Polju – na putu prema Pljevljima – svedoče kao spomenik velikoj ljubavi, uz poruku da ljubav i poverenje u različitost, imaju tradicionalnu, neprolaznu vrednost.

Dok razmišljam tako o ljubavi Pave i Ahmet-paše stižemo do Pavinog Polja i do seoske škole. Već na kapiji nas dočekuju domaćini, uvode nas u dvorište i smeštaju u hladovinu. Oko nas su deca u crnogorskoj narodnoj nošnji, vreo je dan ali oni ni na koji način ne pokazuju nestrpljenje, dosadu, netrpeljivost, aroganciju, već, naprotiv, dostojanstvo, trpeljivost, toleranciju, dobrodušnost i dobrodošlicu. Ugošćeni smo s toliko ljubavi i srčanosti, da nakon nekog vremena više nisam ni pokušavala da zadržim suze, već sam pustila da me emocije preplavljuju. Ipak je sve to bilo za nas, i ja sam se prepustila.

Sve lepo što smo doživeli u dvorištu škole u Pavinom Polju, svaki gest prijateljstva, reč dobrodošlice, pesmu guslara, nadahnut govor seoskog učitelja i stihovi pesnika, poletni koraci dece-folkloraša, domaća rakija u znak dobrodošlice, sa željom za dug i zdrav život i prijateljstvo koje će da traje, sve to našlo je trajno mesto u mom srcu! Nije za deljenje, treba da se doživi, da se čuva kao najvredniji dragulj!

Doček u Pavinom Polju u duhu tradicije
Doček u Pavinom Polju u duhu tradicije
Foto: Čiker

Guslar

Kako smo dočekani, tako smo i ispraćeni na dalji put. Odvajamo se od asfalta, nekako smo svi umireni, zaokupirani svak’ svojim mislima. Krećemo se makadamom, jak je uspon, kroz planinu se prolama grmljavina, nebo iza nas je crno, seva na sve strane. Gledam ljude oko sebe, bi mi interesantno, niko ni na koji način ne pokazuje nervozu, brigu, strah. Svi smo zadovoljni, raspoloženi, spokojni. Čini se da smo pravi ljudi na pravom mestu u pravom trenutku.

Čiker maraton 2016, na putu Pavino Polje-Bijelo Polje
Na putu Pavino Polje-Bijelo Polje

Preko brda i planina, sve do Bijelog Polja. A, u završnici Maratona, svečana večera i nastavak Divnog Dana

I, konačno! Nakon 25 km, iz Pavinog Polja stižemo u Bijelo Polje, i cilj Čiker MTB maratona 2016! Srećni smo, zadovoljni, razdragani, ponosni na sebe, jedni na druge. I opet smo pokazali da zajedno idemo dalje! Gde ćemo u završnom danu maratona biti sledeće, 2017. godine, o tome ćemo razmišljati kad dođe vreme.

Čiker mtb maraton 2016, završnica i dobrodošlica u Bijelom Polju
Čiker mtb maraton 2016, završnica i dobrodošlica u Bijelom Polju
Bijelo Polje, cilj Čiker maratona 2016
Bijelo Polje, cilj Čiker maratona 2016

Ulazim u hotel u centru gradića, recepcioner s telefonom u ruci, gleda u mene: „Jeste li vi..?“ Jesam, prekidam ga u pola rečenice. To sam zaista ja! Nije Nikola ni morao da završi, znala sam da to moji prijatelji, roditelji moje snaje Bijelopoljke, već pitaju za mene, da li sam srećno stigla i da li sam smešten kako dolikuje.

Rodjendanska

Svečana večera zakazana je za 20 časova u sali hotela „Bijela rada“. Svi smo se okupili, orkestar svira, odjednom: svetla se glase, tihi žamor ispunjava tminu. I… Kakvo iznenađenje! Kakva radost! Do mene „dolazi“ prelepa rođendanska torta, mnogo je raspoloženih lica, moja prija Branka i prijatelj Radule, svi moji drugovi maratonci! Otvara se šampanjac, ja sam presrećna, uživam, „guraju“ mi nož u ruku da isečem tortu, pružaju čašu da nazdravim.. Ali, ja bih da produžim ovaj trenutak, sve odlažem, izlazim na binu, uzimam mikrofon, želim svima da se zahvalim, da sa svima podelim ove predivne, nezaboravne trenutke! Tu su: Golub, Kuša, Sekundica, Vladan, Dule, Veljko, Rajko, Ježo, Kum Šico, Voja, Sneža, Milena, Sara, Maja, Jelica, Ana, Kristof, Peter, Zemo, Nenad, Mirko, Čupko, ..  Svi, svi su tu, svima hvala, doživljeno je šest predivnih dana, šest jutara ispunjenih nestrpljenjem, šest večeri protkanih najlepšim emocijama!

Sanjajte, ljudi, sanjajte, jer, sve što sanjate, možete i da ostvarite!

 

Zvoncajte