Magleš, za večno pamćenje

Dug dan. Beskrajno dug.

Mi na železničkoj stanici “Lastra”, na pruzi Beograd-Bar, našoj polaznoj tački za današnje pešačenje. Lica nam ozarena, okupana kasnojanuarskim planinskim suncem, glasovi vibriraju pod naletom nesputanih emocija. Krećemo se padinama Magleša, a na putu ka vrhu svaki korak nosi svoju priču.

Pauza na jednom od obronaka. Raskvašen se sneg, pod silom teže, lenjo spušta u ogromnu mračnu vrtaču. Za sobom povlači moju nemarno spuštenu torbicu sa fotoaparatom; ona dobija na ubrzanju, dobijam i ja, ali kontrolisano, i, Canon je ponovo u mojim rukama! Uh.. Zašto li mi je pogled prema dubini vrtače bio tako nespokojan, i zašto su mi grane okolnog drveća tako slutile na zlo?! Ne!! Otresem tako glavom, i podignem ruke kao da se branim. Pauza je završena, još jedan zalogaj zeljanice i nastavljamo stazicom, snažno se oslanjajući na štapove, izbegavajući rizična mesta koja niz klizajući sneg vuku u tamu. Zadovoljno mrmoljimo, idemo jedno iza drugog, otegla se kolona. Odjednom, krik, krik koji nećemo zaboraviti, koji je plavetni dan prepolovio, promenio ga i izdao. Sad svi trčimo i dolazimo do napuštenog zaseoka; tu je, između dva ogoljena drveta, pored kuće krova prekrivenog snegom, na prtini netom probijenoj, u plavo nebo i neznanu daljinu zagledan, napustio ovozemaljski život naš prijatelj Mihajlo Dangubić.

Mi nastavljamo kako nam je suđeno za današnji dan. Sada su emocije zaleđene, pogledi su setni. Iz prirode smo nastali, u prirodu se vraćamo. 

U nas se ponovo uvlači dobri duh planine i pokazuje nam pravi put.
Dug dan. Beskrajno dug.

Zvoncajte