Kanjonom Crne Reke, s kamena na kamen

Žena, kad hoće nešto da menja, ili ode kod frizera ili menja dečka. Ja promenim aktivnost, pa kako mi se zalomi.

Vladina najava pešačke akcije “Kanjonom Crne Reke” došla je u trenutku kad sam iza sebe imala lep niz MTB vožnji, te poželela i malo promene.
I, tako se ja prijavim za ovu akciju, a najpre se detaljno informišem šta se iza brda valja. “Brdo” je Maljen, a iza je visoravan Ljuti Krš, a podno njega kanjon Crne Reke. Ipak, nismo išli niz reku, već uz reku, tako da smo krenuli od Podbukova. Prelaskom preko jednog drvenog mostića ušli smo u zaštićeni rezervat prirode II kategorije.

U kanjonu Crne Reke

Odmah smo se našli oči u oči sa veličanstvenim prizorom: reka koja svetluca pod jutarnjim zracima sunca i lenjo se spušta preko kamenih oblutaka i surovih stena.

Zadovoljno skakućemo, ispočetka je to zaista bilo kao dečija igra, ali je onda preraslo u ozbiljnije traženje pogodnog mesta da se stane, zatim da se odvoji prema dalje. Početno nesnalaženje kod nekolicine iz ekipe se nije završilo na tome, već su dame sve više zanovetale i žalile se, očigledno su promašile i destinaciju, i vodiča i društvo. U stvari, vodiča moguće i da nisu promašile, jer ih je Vlada nešto docnije izveo iz kanjona, a u povratku za Beograd nisu delovale ni malo nezadovoljne. Ženska posla, reći ćete vi, a ja da nastavim sa našim skakutanjem.

Prvi put sam za ovaj kanjon čula od mog druga, planinara Boleta. Bole je, naime, od prolaska ovim kanjonom pa na dalje, u nekom periodu, imao noćne more. Sanjao je stene kako idu prema njemu i ne daju mu da prođe, kako ga opkoljavaju sa svih strana i rugaju mu se kad god je, gazeći mokrom cipelom, proklizavao i upadao u vodu. U stvari, nije mi on to tako ispričao, ali ja mislim da je to bilo baš tako. Muška posla.

I tako, idemo mi dalje, kamenje je sve veće, stene su sve konkretnije, mnogo je mahovine, mora dobro da se pazi kako se i gde gazi. Na nekim mestima zastajemo, čini nam se neprohodno, ali se ubrzo rešenje pojavljuje. Mnogi su pre nas ovuda prošli i znamo da je kanjon u potpunosti prohodan, tako da je samo bilo potrebno malo upotrebiti kefalo. I noge su morale da odrade svoje, a bogme i ruke. Tamo gde je bilo previše rizično prelaziti preko uglačanih okomitih stena, penjali smo se na brežuljkastu obalu, i već prokrčenim putićima tražili ponovo način da se spustimo do korita i nastavimo rekom.

Osveženje pod slapovima Crne Reke

I, što bi rekla ćerka mog brata kad je bila mala, “Tetka, šta si mi tupila?”, tako i da kažem da ne bih ja tu više mnogo tupila, jer fotografije će zaista sasvim korektno dočarati atmosferu koja je vladala na ovoj akciji. Što se mene tiče, ja sam izuzetno zadovoljna, iskusila sam nešto potpuno novo, oprobala se u nečemu što sam ranije mislila da mi i neće biti lako, međutim je ispalo savršeno. Početna strepnja oko toga gde nagaziti, šta ako noga prokliza i upadnem u reku, šta ako naiđem na zmiju, jer poskoka je ovde koliko hoćeš, šta ako umesto stenama desno, ja krenem levo, a tamo se ispreči neprolazna litica, pa se vraćaj nazad, pa, …. Ma, sve te početne dileme pretvorile su se vrlo brzo u odlučno savladavanje svega što se tog dana pojavilo kao izazov.

Zaslužili smo! Živeli!
Zaslužili smo! Živeli!

Vredi pomenuti i izlazak iz kanjona, gde smo se, pri penjanju na greben Ljutog Krša, vrlo vešto verali čvrsto se pridržavajući za dugu travu čvrstog busenja. Tu mi se javila Zlatokosa Devojka kako svoje bujne kose kroz prozor spušta, ne bi li se dragi popeo do nje. Opet ženska posla. Ne, ovde su i muška posla. Dakle, zajedno smo. Tako i treba da bude.
U to ime, živeli, do nekog sledećeg susreta!!

Zvoncajte

2 Comments

  1. Lara says:

    Prosla sam kanjon Crne reke. Nezaboravno iskustvo. Posle toga sam lecila koleno tri meseca. Ne bih preporucila ljudima koji nisu dobro fizicki spremni.

  2. Natalija says:

    Divno iskustvo…nije bilo lako ali je zato interesantnije a sa prijateljima nezaboravno…

Comments are closed.